Davor Gjenero, poznati politolog i analitičar, iznio je svoja mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, koja se dramatično zakomplicirala nakon što su stranke iz Trojke (Narod i Pravda, Socijaldemokratska partija i Naša stranka) najavile raskid svojih koalicijskih odnosa sa SNSD-om Milorada Dodika. Prema njihovim tvrdnjama, odluka je donesena s ciljem očuvanja mira i blokiranja daljnjih političkih blokada koje bi mogle ugroziti europski put BiH. Međutim, Gjenero izražava zabrinutost da bi upravo ovakvi potezi mogli dovesti do potpune političke paralize u zemlji. On smatra da je Dodik vrlo vješt u stvaranju političkih zastoja i da je upravo to njegov cilj – zadržati status quo koji ide u njegovu korist.
Gjenero predviđa da će do izbora 2026. godine BiH ostati blokirana u napretku prema EU, te da neće biti provodene potrebne reformske mjere kako bi se uskladila sa zakonodavstvom EU. To znači da će politički sustav zemlje biti paraliziran, a važne promjene u zakonodavstvu neće biti izvedene. Ovaj politološki paralelizam može dugoročno utjecati na perspektivu zemlje u kontekstu euroatlantskih integracija. Gjenero također ističe izostanak političkog konsenzusa između Bošnjaka i Hrvata kao ključnu grešku, jer bi ovakav konsenzus mogao olakšati političke procese i smanjiti blokade koje dolaze od strane jednog ili više političkih faktora.
U daljnjoj analizi, Gjenero se osvrće na Dragan Čović i njegovu političku poziciju unutar BiH. Čović, na čelu HDZ-a, iako izričito protiv političkog saveza s opozicijom u RS-u, ostaje u čvrstoj suradnji s Miloradom Dodikom. Gjenero smatra da je to rezultat političkih interesa koje oba lidera imaju. Naime, Čović i Dodik dijele zajednički interes u očuvanju svojih političkih pozicija, unatoč tome što Dodik, u ovom trenutku, djeluje politički izoliran i suočen s ozbiljnim izazovima u svom entitetu. Kroz zajedničku suradnju, ovi lideri osiguravaju kontrolu nad ključnim političkim procesima u zemlji, dok istovremeno blokiraju napredak i zahtjeve drugih političkih stranaka.
Gjenero dalje ističe da bi Bosna i Hercegovina mogla biti u ozbiljnoj opasnosti ako se nastavi s trenutnim političkim kursom, jer ne postoji jasna politička alternativa koja bi mogla prevladati blokade ili dovesti do produktivnih političkih promjena. Iako Bošnjaci imaju mnogo političkih stranaka, hrvatsko i srpsko političko tijelo ostaje koncentrirano oko dominantnih stranaka kao što su HDZ i SNSD. Ovakav politički okvir omogućava političkim liderima poput Čovića da zadrže svoju moć, dok je proces pluralizacije političkih opcija u BiH suzbijen. Za Čovića, blokada političkog sustava nije nužno loša – ona mu omogućava da izbjegne izazove koji bi proizašli iz stvaranja veće političke konkurencije.
U zaključku, Gjenero upozorava da bi Bosna i Hercegovina mogla ostati politički zarobljena sve do idućih parlamentarnih izbora. “Trojka”, koja je trenutno na vlasti, suočava se s neostvarenim političkim očekivanjima, koja će imati dugoročne posljedice na njen politički kredibilitet. Gjenero predviđa da bi politička situacija mogla postati još složenija, a blokade će se intenzivirati dok ne dođe do jasne promjene. Stoga je ključno da Bošnjaci, Hrvati i Srbi u BiH počnu ozbiljno razmatrati svoje zajedničke političke interese, kako bi osigurali stabilnost i održivost političkog sustava u zemlji. Samo kroz politički konsenzus moguće je pomaknuti BiH prema željenim promjenama i integracijama u EU.
Davor Gjenero zaključuje svoju analizu ukazujući na činjenicu da, unatoč trenucima političke stagnacije, Bosna i Hercegovina ipak mora pronaći način da prevlada unutarnje političke blokade. Prema njegovom mišljenju, politička pluralizacija unutar zemlje, koja je trenutno ograničena snažnim dominacijama stranaka kao što su SNSD i HDZ, predstavlja ključnu prepreku za daljnji razvoj. Zemlja ne može napredovati ako se politički procesi ne otvore za nove ideje i inicijative koje će uključiti i glasove marginaliziranih političkih aktera. Čoviću i Dodiku može odgovarati trenutna politička situacija jer omogućava stabilnost njihovih političkih pozicija, ali ona ima dugoročne negativne posljedice za širu društvenu zajednicu. Izostanak istinske suradnje i dijaloga između političkih stranaka i naroda može dovesti do daljnjeg političkog i ekonomskog zastoja, a time i do slabljenja temelja demokracije u BiH. Gjenero stoga poziva na hitnu političku reformu koja će omogućiti stvaranje uslova za pomirenje i konstruktivnu suradnju svih političkih faktora u zemlji, jer bez toga BiH će i dalje biti zatočena u političkoj igri koja koristi samo trenutnim liderima, dok građani ostaju zanemareni. Ovaj politički ćorsokak također prijeti da BiH ostavi dalje od europskih integracija, što bi imalo ozbiljne posljedice po njen budući razvoj i stabilnost u regiji.
