Mnogi ljudi iz našeg naroda, kada prolaze pored mezarja, podižu ruke i uče Fatihu za umrle. U ovom običaju, nad grobovima umrlih, izgovaraju se ajeti koji, u prijevodu na naš jezik, glase:
- Hvalimo Tebe, Allaha, Gospodara svjetova,
- Milostivog, Samilosnog,
- Vladara Dana sudnjeg,
- Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo,
- Uputi nas na Pravi put,
- Put onih kojima si Svoju milost darovao,
- a ne onih koji su protiv sebe izazvali srdžbu,
- niti onih koji su zalutali.
Iako je učenje sure Fatiha plemenit čin, postavlja se pitanje koliko je ovaj čin koristan za umrlog, posebno ako se osoba ne prisjeti umrlog tokom same molitve. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nas je podučio da, kada prolazimo pored mezarja, izgovaramo određenu dovu, koja glasi: “Es-selamu ‘alejkum ehled-dijari minel-mu’minine vel-muslimine ve inna inšaallahu bikum lahikun. Jerhamullahul-mustakdimine minna ve minkum vel-muste’hirin. Nes’elullahe lena ve lekumul-afijeh!” U prijevodu, to znači: “Mir neka je na vas, o stanovnici ovih kabura! I mi ćemo se, ako Bog da, vama priključiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima, kao i potomcima! Molimo Ga za oprost, i nama i vama!”
Ova dova nas podsjeća na vlastitu smrtnost i važnost zajedničke molitve za oprost i milost, kako za nas žive, tako i za umrle. Poslanikova uputa jasno naglašava da prilikom prolaska pored mezarja treba proučiti ovu dovu, a ne učiti sure poput Fatihe, koja je namijenjena molbi za uputu živima. Fatiha je molitva koju živi trebaju izgovarati za vlastito usmjerenje i pomoć na pravom putu, dok dova koju je Poslanik preporučio, ima za cilj donošenje mira i milosti na umrle. Kada usporedimo ove dvije prakse, postaje jasno da postoji velika razlika između učenja Fatihe i učenja dove za umrle.
Dakle, prakticiranje ispravne dove prilikom prolaska pored mezarja nije samo sunnetski čin, već i pokazatelj pravilne islamske prakse.
