Naša odluka o razvodu bila je dugo odgađana, najviše zbog mog ustrajnog pokušaja da zadržim naš brak. Vjerovala sam da će se Damir vratiti ljubavi koju je nekada osjećao prema Kur’anu – prema čitanju, pisanju o njemu i širenju Kur’anske poruke na svoj poseban način. Nadala sam se da će tome dati prednost nad svim drugim problemima. Nažalost, on to nije mogao, pogotovo ne u atmosferi koju su stvorile naše međusobne uvrede i razmirice.
Damirov posao donosio mu je mnogo stresa i nezadovoljstva, a njegovo zdravstveno stanje se drastično pogoršalo. Njegovi poslodavci i neki prijatelji bili su svjesni njegovih problema i pokušali su mu pomoći organizovanjem odlaska na umru, nadajući se da će mu to olakšati situaciju.
Prije nego što smo stupili u brak, Damir se dvije godine intenzivno liječio od teškog oblika sihra, što je ozbiljno narušilo njegovo fizičko i mentalno zdravlje. Iako se nakon tog perioda njegov oporavak nastavio skoro 13 godina, 2023. godine došlo je do ponovnog pogoršanja. Kada sam ga nagovarala da se ponovo podvrgne liječenju, odgovorio je da ne može ponovno proći kroz taj težak proces jer sada ima porodicu o kojoj mora brinuti. Uprkos mojim nagovorima, Damir je samo nekoliko puta otišao kod učača rukje, što nije bilo dovoljno, naročito jer nije imao volju da sam uči Kur’an. Njegova odbojnost prema učenju Kur’ana pogoršavala je situaciju, a naše svađe postajale su sve učestalije.
Nasilje je prvi put eskaliralo u junu 2023. godine, nakon jedne od mnogih svađa. Na moju inicijativu da ulažemo u razvoj talenata naše djece, on je odgovorio s podsmijehom i cinizmom, govoreći kako sam uporna jer ja sama nisam dobila podršku u djetinjstvu. Na tu izjavu sam reagovala burno, optuživši ga da je njegovo ponašanje nevjerničko i neprimjereno jednom vjerniku. Tada me više puta udario pred našom djecom, a zatim me natjerao da napustim kuću, spakovao sve moje stvari i postavio ultimatum.
Sva moja pisana djela, skripte i bilješke bacao je po stanu, dozvolivši mi da ponesem samo Kur’an. Time je jasno dao do znanja da je naš brak završen, što je rezultiralo našim prvim šerijatskim razvodom. Nakon svega, osjećala sam da Damir osjeća krivnju zbog svojih postupaka i bila sam svjesna da mu je zdravstveno stanje gore nego ikad. Zbog toga sam se vratila u stan da provjerim kako je.
Nažalost, zatekla sam ga u teškom napadu, nije me mogao ni čuti ni reagovati na moje prisustvo. U strahu da će nauditi sebi, pozvala sam prijateljicu da pošalje njenog muža da mi pomogne. Haris je došao i ostao s nama dok Damirov napad nije prošao. Tokom tog perioda, nekoliko puta sam kontaktirala njegove roditelje i molila ih da dođu, nadajući se da će ga uvjeriti da potraži stručnu pomoć. Ipak, nisu se odazvali.
Dok sam boravila kod svojih roditelja, stupila sam u kontakt s Adisom Hodžićem, direktorom firme u kojoj je Damir radio. Objasnila sam mu situaciju i zamolila ga da Damiru odobri duže odsustvo s posla kako bi se posvetio liječenju. Adis je bio razumijevajući i složio se s mojim prijedlogom, ali Damir je bio izuzetno odgovoran u svom poslu. Bez obzira na svoje loše zdravstveno stanje, Damir se uvijek vraćao na posao čim bi se pojavila neka krizna situacija, čak i kada je jedva bio sposoban raditi. Njegova predanost porodici bila je očita u njegovim naporima da nam ništa ne nedostaje, iako je to često dolazilo po cijenu njegovog zdravlja. Za njega je materijalna sigurnost bila najvažnija, dok sam ja vjerovala da je naša sigurnost u povratku Bogu. Nismo uspijevali pronaći ravnotežu niti ispuniti očekivanja jedno drugog.
Adis je znao da sam otišla iz kuće i bio je jedini koji je znao za Damirove nasilne ispade, ali nije reagovao niti ga upozorio na to ponašanje. Kasnije sam stupila u kontakt i s Adnanom Ferhatbegovićem, Damirovim prijateljem, koji je prošao slične zdravstvene izazove. Adnanu je psihoterapija pomogla, pa je pokušao doprijeti do Damira, ali bez uspjeha. Damir je odbio razgovor s psihoterapeutkinjom koju mu je Adnan preporučio, pristajući samo na posjetu neuropsihijatru Abdullahu Kučukaliću. Nažalost, nije mu u potpunosti ispričao sve probleme, nego je govorio samo o nesanici i anksioznosti, zbog čega mu je doktor prepisao tablete koje nije redovno uzimao. Kada sam kontaktirala doktora i obavijestila ga da se Damir nije poboljšao, doktor je savjetovao da ga odvedem na kliniku.
Adnan je tražio da mu pošaljem nalaz kako bi ga pokazao svojoj psihoterapeutkinji Nejri Nesimović. Sva ta komunikacija između mene, Adisa i Adnana bila je tajna – Damir nije znao za to. Pored razgovora s njima, razgovarala sam i s Elvedinom Pezićem, kojeg su Damirovi poslodavci kontaktirali kako bi organizirali sastanak s njim i Damirom. Elvedin je smatrao da taj pristup nije dobra ideja, jer bi Damir mogao shvatiti svrhu susreta i osjećati se povrijeđenim. Rekao mi je da je primijetio da Damir nije dobro, savjetujući me da ne odgađamo potražiti pomoć zbog njegovih suicidalnih misli.
S obzirom na to da je Damir stalno tvrdio da ja trebam liječenje, odlučila sam ići svima, prateći njegove želje. Išla sam s njim na rukje, iako nikad nisam imala nikakve reakcije. Posjetili smo različite učače, ali Damir nije pokazivao volju da se ozbiljno posveti liječenju. Pokušala sam ga nagovoriti da odemo na bračna savjetovanja koja su organizirali Hidajeta i Muris Mahalbašić, treneri za lični razvoj kroz duhovnost, ali nije bio zainteresovan.
Posebno sam ga pokušala nagovoriti da potraži pomoć od Edina Tulea, njegovog prijatelja kojeg je visoko cijenio i od kojeg je mnogo naučio. Edin je bio stručnjak iz oblasti teologije i psihologije, te sam vjerovala da bi mogao pružiti najbolju podršku Damiru. Nažalost, ni na taj poziv nije odgovorio.