Enis Bešlagić, jedan od najpopularnijih bh. glumaca, poznat je po svojoj otvorenosti i empatiji prema ljudima. Ovaj put je pažnju privukao objavom na svojoj Instagram stranici, gdje je podijelio dirljivu priču o beskućniku koju je fotografisao u Zagrebu. Ova priča, kao i mnoge slične, naišla je na različite reakcije, ali malo ko je ostao ravnodušan. U vremenu kada često zanemarujemo jednostavne radosti života, ovaj prizor nas podsjeća na to koliko smo zapravo privilegovani.
Bešlagić je fotografisao beskućnika i uz sliku postavio komentar koji navodi na duboko razmišljanje. “Zar nam ljudi koji su beskućnici trebaju unijeti malo boje i šarenila u naš svakodnevni život?”, upitao se, ističući kako smo često nezadovoljni onim što imamo. Iako posjedujemo mnoge stvari o kojima drugi mogu samo sanjati, rijetko se zaustavimo da to cijenimo. Bešlagić je mudro pitao: “Koliko nam je zaista potrebno za sreću?”, ostavljajući svojim pratiteljima da sami pronađu odgovor na to pitanje.
Ono što je dodatno oživjelo ovu priču bio je komentar jednog od pratitelja koji je otkrio više o pozadini ovog beskućnika. Naime, ovaj čovjek nije običan prolaznik. Prije prvog lockdowna, došao je iz Amerike u Hrvatsku s posebnim ciljem – da svira Bacha na frulici. Međutim, zbog različitih okolnosti, zaglavio je u Zagrebu i odlučio tu ostati. Pratitelj je istakao kako je taj gospodin vrlo drag čovjek, čime je dodatno ukazano na to da iza svakog beskućnika stoji priča, često puna neizvjesnosti i nepredviđenih životnih okolnosti.
Ova priča nas uči nekoliko važnih lekcija:
- Empatija prema drugima: Ljudi koje svakodnevno srećemo, kao što su beskućnici, često prolaze kroz teške životne situacije koje ne vidimo na prvi pogled. Umjesto da ih osuđujemo, trebali bismo se zapitati kroz što su sve prošli.
- Vrijednost onoga što imamo: Bešlagićev komentar nas podsjeća da budemo zahvalni na stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo, poput krova nad glavom, hrane i sigurnosti.
- Priče iza lica: Svaka osoba koju sretnemo ima svoju životnu priču. Ovaj čovjek, koji je došao iz Amerike s nadom da svira Bacha na frulici, nije mogao predvidjeti da će završiti na ulicama Zagreba.
Priča Enisa Bešlagića nosi sa sobom poruku koja nadilazi individualne životne priče i dotiče opšte stanje ljudskog duha u današnjem društvu. U vremenu kad smo okrenuti ka materijalnom, brzo zaboravljamo prave vrijednosti. Umjesto da gledamo izvanjske okolnosti, trebali bismo se fokusirati na unutrašnji mir i zadovoljstvo koje dolazi iz onoga što već posjedujemo, ali često ne prepoznajemo.
Na kraju, ova priča o beskućniku nije samo priča o njemu, već i zrcalo društva u kojem živimo. Koliko smo spremni pomoći onima koji su u nevolji? Koliko nas dotiče sudbina drugih ljudi? U komentarima na Bešlagićevu objavu, jasno je da su mnogi dirnuti pričom ovog gospodina iz Amerike. Iako ga ne poznaju lično, kroz komentare su pokazali saosjećanje i podršku. To je mali, ali značajan pokazatelj da ljudskost još uvijek postoji, uprkos svakodnevnim izazovima s kojima se suočavamo.
Za mnoge, ova priča je postala podsjetnik na važnost zahvalnosti i razumijevanja. Dok trčimo za materijalnim stvarima, možda gubimo iz vida one prave vrijednosti koje čine život bogatim. Bešlagić nas je svojom objavom podsjetio da se zaustavimo, pogledamo oko sebe i budemo svjesni ljudi i priča koje nas okružuju. Svako od nas može odvojiti trenutak da zastane i razmisli o vlastitim prioritetima i vrijednostima, kako bi u svoj život unio više saosjećanja i empatije.
U zaključku, priča o ovom beskućniku iz Zagreba je mnogo više od jednostavne anegdote. Ona je podsjetnik na ljudskost, na važnost zahvalnosti i na to koliko je važno pružiti ruku onima kojima je potrebna. I dok se možda ne možemo uvijek naći u situaciji da pomognemo svima, možemo učiniti nešto jednostavno – pokazati razumijevanje i saosjećanje prema onima oko nas. Jer, kako Bešlagić kaže, sreća je često bliža nego što mislimo – samo je trebamo prepoznati.
