Dvadeset i devet godina nakon što je zločin u Srebrenici ostavio neizbrisiv ožiljak na kolektivnoj svijesti Bosne i Hercegovine i šire, glasovi onih koji su preživjeli genocid i dalje odzvanjaju s posebnom snagom. Na Međunarodnoj konferenciji “Obrazovanje i istraživanje o genocidu”, održanoj u sklopu obilježavanja godišnjice, Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, održao je snažan i emotivan govor koji je podsjetio na brutalnu stvarnost i duboku nepravdu koju su preživjeli i porodice žrtava morali proći.
Već na samom početku, Suljagić je naglasio jedinstven teret dokaza koji je stavljen na leđa žrtava genocida, rekavši da ni jedna druga skupina nije morala prolaziti kroz toliku borbu da bi dokazala nešto što je već očigledno. U njegovim riječima odjekuje frustracija i bol: “DNK analiza je ovdje prvi put korištena za masovne identifikacije. Nikad niko nije morao da dokazuje ono što smo mi morali.”
Jedna od najpotresnijih istina koju je istakao jeste činjenica da su tijela žrtava bila rasuta po više masovnih grobnica, te da je pronalaženje i sastavljanje tih ostataka predstavljalo dodatnu patnju za porodice.
Suljagić je opisao kako su majke morale da sastavljaju jedno tijelo iz čak pet različitih grobnica, što je čin koji se rijetko spominje u svakodnevnim diskusijama o genocidu, ali nosi izuzetno važnu simboliku:
-
Fragmentacija tijela: dijelovi istog čovjeka nalazili su se u Kozluku, a drugi u Zelenom Jadru – mjestima udaljenim gotovo 100 kilometara.
-
Rekonstrukcija kroz bol: majke i porodice morale su da fizički, emotivno i simbolički ponovo sastavljaju svoje najmilije.
U svom govoru, Suljagić nije zaobišao ni teške teme o organizovanom prikrivanju zločina. Iznio je zabrinjavajuće tvrdnje o tome kako su vojna policija i komunalna preduzeća, koja i danas funkcionišu u gradovima kao što su Bratunac, Zvornik i Pilica, učestvovali u zbrinjavanju tijela i zakopavanju u masovne grobnice. Ovaj podatak dodatno produbljuje osjećaj nepravde – ljudi koji su učestvovali u prikrivanju zločina možda danas bezbrižno žive i rade u istim gradovima.
Posebno snažan moment govora bio je kada je Suljagić govorio o statusu preživjelih:
“O nama se može reći što se ne može reći ni o kome drugom, i to bez ikakvih posljedica.”
Ova rečenica sažima osjećaj nevidljivosti i institucionalne nepravde koji godinama prožimaju svakodnevni život preživjelih. On ukazuje da žrtve i njihovi najbliži nisu samo pretrpjeli fizičku bol i gubitak, već i godinama trpe poniženja, negiranje i izostanak empatije.
Posebno se osvrnuo na odnos Srbije i entiteta Republika Srpska prema ženama koje su preživjele genocid. U vrlo slikovitom, ali i ogoljenom jeziku, rekao je da “nema ljudske bijede od Niša do Banja Luke” koja nije iskoristila priliku da pokaže silu nad ovim ženama. Uputio je oštru kritiku i na račun akademske zajednice, govoreći da su mnogi profesori i intelektualci iz Beograda pokušavali graditi svoju karijeru na osporavanju i relativizaciji genocida.
U tom kontekstu, Suljagić ne govori samo o prošlosti, već i o sadašnjosti u kojoj je sistematsko negiranje, istorijski revizionizam i društvena pasivnost i dalje prisutna. Iako su dokazi više nego jasni – presude međunarodnih sudova, svjedočenja, DNK analize – postoji aktivna volja da se istina zamagli, umanji ili potpuno ignoriše.
Njegov govor može se posmatrati kao:
-
Oda upornosti i dostojanstvu žrtava, posebno majki Srebrenice, koje su pokazale neviđenu snagu u borbi za pravdu.
-
Optužnica protiv sistema, domaćeg i međunarodnog, koji je dopustio da se genocid dogodi, a zatim godinama tolerisao poricanje i ponižavanje.
-
Apel za odgovornost, ne samo institucionalnu, već i moralnu – za društvo koje mora da izgradi kulturu sjećanja.
Na kraju, Suljagićev govor nije samo kronika boli, nego i jasan poziv da se sjećanje ne pretvori u rutinsku komemoraciju bez stvarnih posljedica. U njegovim riječima osjećamo glas onih koji više ne mogu govoriti, ali kroz njega i dalje postoje. Njegov istup podsjeća da je borba za istinu jednako važna kao i borba za pravdu – i da nijedna od njih nije gotova.
U vremenu kada se negiranje genocida, etnički nacionalizam i revizionizam ponovno uzdižu, Suljagićeva poruka ima težinu svjedočenja koje ne smije biti zaboravljeno. Ne zbog prošlosti – već zbog budućnosti u kojoj se ovakvo zlo više nikada ne smije ponoviti.
