U jeku eskalacije sukoba između Izraela i Irana, svjetlo dana ugledala je vijest koja baca novo svjetlo na pokušaje diplomacije u pozadini. Prema saznanjima koje je objavio Reuters, predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Iran održavaju diskretne direktne kontakte, uprkos otvorenom neprijateljstvu između njihovih saveznika na Bliskom istoku. Ključni akteri ovog tajnog diplomatskog kanala su američki specijalni izaslanik Steve Witkoff i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi, koji su, kako navode izvori, više puta razgovarali telefonom od početka izraelske vojne kampanje 13. juna.
Ove konverzacije označile su najviši stepen direktne komunikacije između dvije strane u posljednjem periodu. Iako nisu dovele do konkretnog dogovora, otkrile su osnovne zahtjeve i uslove obje strane za eventualni nastavak pregovora. Najveća prepreka trenutno dolazi iz Teherana, koji odbija svaki oblik pregovora sve dok Izrael ne obustavi vojne napade na iranski teritorij. Prema riječima jednog diplomate iz regije koji je blizak iranskom vrhu, Teheran je jasno stavio do znanja da bez prekida napada nema povratka za pregovarački sto.
S druge strane, Sjedinjene Američke Države ostaju pri svom dugogodišnjem stavu da Iran mora obustaviti obogaćivanje uranija unutar vlastitih granica. U tom smislu, krajem maja Washington je predložio formiranje regionalnog konzorcija koji bi obavljao procese obogaćivanja van teritorije Irana. No, Teheran je ovu ponudu odlučno odbio, smatrajući je povredom svog suvereniteta i prava zajamčenih međunarodnim ugovorima.
U ovim razgovorima, Iran je ipak pokazao znakove moguće popustljivosti. Araqchi je, kako navodi regionalni izvor, izjavio da bi Iran mogao razmotriti fleksibilniji stav po pitanju nuklearnog programa, pod uslovom da Sjedinjene Države utiču na Izrael kako bi se zaustavila eskalacija. Ovo otvara prostor za potencijalnu razmjenu ustupaka u kojoj bi se vojni pritisak zamijenio političkim kanalima.
U pozadini svega stoji i šira međunarodna zabrinutost zbog mogućeg produbljivanja krize u regiji, a posebno zbog rizika od širenja konflikta koji bi mogao ugroziti energetsku stabilnost i sigurnost globalne trgovine. U tom smislu, potencijalni dogovor, čak i ograničenog karaktera, mogao bi biti od ogromnog značaja ne samo za Bliski istok nego i za cijeli svijet.
Ključne tačke trenutnog diplomatskog zastoja mogu se sumirati ovako:
-
Iranov uslov: potpuni prekid izraelskih napada prije povratka pregovorima.
-
Američki zahtjev: zaustavljanje obogaćivanja uranija unutar Irana.
-
Odbijena ponuda: regionalni konzorcij za obogaćivanje van Irana.
-
Signal popustljivosti: Iran nagovijestio mogućnost kompromisa ako se obustavi vojno djelovanje.
Pored ovih strateških pozicija, postoji i emocionalni i simbolički aspekt krize. Ajatolah Ali Hamnei kategorično odbacuje svaku ideju da bi se pravo Irana na obogaćivanje moglo pregovarati, videći to kao pitanje nacionalnog dostojanstva i otpora vanjskom pritisku. S druge strane, Donald Trump, koji nastoji ostvariti novu pobjedu na međunarodnom planu, vidi rješavanje nuklearnog pitanja Irana kao krunski dokaz svoje vanjskopolitičke odlučnosti.
Ako se trenutna dinamika nastavi bez većih pomaka, moglo bi doći do daljnje radikalizacije stavova i zaoštravanja linija komunikacije. No, činjenica da razgovori, makar i tajni, postoje – pruža tračak nade da će diplomatija ipak uspjeti zadržati inicijativu ispred oružanih sukoba. Sve oči sada su uprte u sljedeći potez Washingtona – hoće li učiniti korak ka deeskalaciji i pritisku na Izrael, ili će ustrajati na konfrontacijskoj liniji?
S obzirom na trenutnu dinamiku, postaje očigledno da budući tok događaja neće zavisiti isključivo od volje Teherana i Washingtona, već i od širih geopolitičkih faktora. Uloga posrednika, poput Europske unije, Turske i Kine, mogla bi postati presudna u pokušaju uspostavljanja ravnoteže između političkog pritiska i diplomatskog angažmana. Uloga međunarodne zajednice ne smije biti svedena samo na promatranje – nužna je aktivna inicijativa za smanjenje napetosti i izgradnju povjerenja među sukobljenim stranama. Ako izostane koordinirani diplomatski napor i ako svaki naredni razgovor ostane zatvoren za širu transparentnost i uključivanje neutralnih posrednika, regija bi mogla zapasti u još dublju spiralu nasilja, gdje pregovori više neće biti opcija, već nostalgična sjećanja. U tom smislu, ovo ekskluzivno otkriće o tajnim kontaktima SAD-a i Irana može se tumačiti kao rijetka prilika – tanak, ali važan most između ratne retorike i mogućeg mira.
