Nedavno otkriveni transkripti razgovora američke i ruske političke vrhuške iz ranih devedesetih otvaraju jedno od najmračnijih poglavlja međunarodnih odnosa prema Bosni i Hercegovini. Ti dokumenti, koji će javnosti biti predstavljeni u okviru redovne sesije Kruga 99, jasno otkrivaju da je Bosna bila mnogo više od lokalnog konflikta – bila je kolateralna šteta geopolitičkih kalkulacija velikih sila.
Na sesiji zakazanoj za 6. juli 2025. godine, ključna tema bit će „Srebrenica: priroda zla i obavještajno prikrivanje genocida“. Uvodničari su dr. sci. Mirela Karahasanović i Fuad Đidić, diplomata i publicista koji u ovom kontekstu iznosi ekskluzivne uvide u deklasificirane dokumente Bijele kuće. Đidić tvrdi da ovi zapisi ukazuju ne samo na pasivnost, već i aktivnu saučesnost ključnih međunarodnih aktera u marginalizaciji Bosne i Hercegovine.
Sve je započelo na samitu u Vankuveru 1993. godine, gdje su tadašnji predsjednici Bill Clinton i Boris Jelcin vodili neformalan, ali vrlo sadržajan razgovor koji je postavio temelje političkog odnosa prema ratu u BiH. Iako su izgledali kao prijateljski državnici na zajedničkom ručku, suština razgovora bila je manipulacija sudbinom jedne zemlje bez prisustva njenih predstavnika.
Ključne tačke razgovora iz aprila 1993. uključuju:
-
Jelcinovu tvrdnju da Rusija ne može dozvoliti ukidanje embarga na oružje za Bosnu,
-
Njegovu ocjenu da su Bošnjaci „opasni elementi“ koji ne bi smjeli dobiti vojna sredstva,
-
Clintonovu pasivnost, uprkos vlastitoj svjesnosti da su „Srbi naoružani, a muslimani prepušteni bez ičega“,
-
Promociju Andreja Kozirjeva kao ključnog ruskog posrednika, čime je formalizirana ruska dominacija u procesu mirovnih pregovora.
Ono što ovaj razgovor čini posebno poražavajućim jeste način na koji Clinton, iako svjestan nepravde, odustaje od bilo kakve ozbiljne akcije. U zamjenu za diplomatski mir s Rusijom, žrtvovana je čitava država i njeni nevini građani.
U transkriptima se Jelcin ne libi izraziti svoj prezir i sumnju prema Bošnjacima, izjavljujući:
“Više oružja u toj oblasti može dovesti do hiljada novih smrti, pogotovo ako znate ko su muslimani.”
Na to Clinton ne reaguje adekvatno, već umjesto toga potvrđuje negativne stereotipe, govoreći:
“Oni ubijaju jedni druge bez razmišljanja.”
Ove izjave razotkrivaju duboko ukorijenjene predrasude i kalkulacije koje su prevagnule nad humanitarnim i moralnim principima.
Još jedan važan aspekt iz transkripata jeste uloga Vitalija Čurkina, tadašnjeg ruskog ambasadora, koji je, iako interno osporavan, decenijama kasnije bio ključni igrač u sprječavanju usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a. Iako Jelcin otvoreno izražava sumnju u Čurkina, njegovo kasnije djelovanje ostaje u službi kontinuiranog negiranja istine o genocidu.
Đidić ističe da dokumenti ne prikazuju samo odnos prema prošlosti, već i kako su ideološke linije postavljene tada ostale dominantne i danas. Ideja o Bosni kao „oblasti“ pod ruskom interesnom sferom dio je šireg narativa tzv. „ruskog svijeta“, koji pokušava uspostaviti geopolitičku kontrolu nad bivšim jugoslovenskim prostorom.
U širem kontekstu, ovaj embargo nije bio samo na oružje, već i na:
-
Pravdu – zločini su dokumentovani, ali sankcije i osude su često izostajale.
-
Istinu – šutnja ili selektivno prikazivanje činjenica doprinijeli su relativizaciji genocida.
-
Demokratske vrijednosti – međunarodna zajednica tolerisala je politike koje su direktno suprotne temeljnim vrijednostima slobode, ravnopravnosti i zaštite manjina.
Đidić u svom izlaganju posebno naglašava da ono što se desilo Bosni nije izolovani incident, već posljedica strukturirane nebrige i kalkulisane politike velikih svjetskih sila. Slučaj Bosne pokazuje kako se međunarodno pravo može suspendovati kada se interesi velikih država ukrste na račun malih i ranjivih.
U konačnici, dekodirani razgovori između Clintona i Jelcina ne ostavljaju prostora za sumnju. Bosna i Hercegovina nije bila samo ratno poprište, već i simbol potčinjavanja moralnih vrijednosti geostrateškim interesima. Genocid nije prikriven greškom – već odlukom.
Danas, tri decenije kasnije, ovi dokumenti su važno upozorenje: pravda koja kasni zapravo je nova nepravda. A sve dok se istina svjesno prešućuje, mir u Bosni i regionu ostaje krhak i uvjetovan voljom onih istih sila koje su jednom odlučivale da li životi Bošnjaka vrijede njihove diplomatske tišine.
Ova saznanja ne samo da dopunjuju historiju, već i pozivaju na odgovornost. Jer bez suočavanja sa ovim istinama, ne postoji ni pomirenje, ni trajna stabilnost.
