U nedavnoj političkoj polemici koja se razvila povodom obilježavanja 35. godišnjice SDA, javnosti se obratio Džemal Smajić, delegat stranke SBiH u Domu naroda Parlamenta BiH. Njegova reakcija uslijedila je nakon govora predsjednika Bakira Izetbegovića, u kojem je, prema Smajiću, došlo do neprimjerenog omalovažavanja političara koji imaju drugačije mišljenje od onog koje zastupa vrh SDA. Ova razmjena mišljenja otvorila je još jednom prostor za raspravu o prirodi političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini, ali i o nerazriješenim tenzijama između bivših i sadašnjih partnera unutar bošnjačkog političkog korpusa.
U uvodnom dijelu svoje izjave, Smajić naglašava da različit politički stav nije automatski napad na državu. Mogućnost izražavanja različitih pogleda jeste osnova demokratskog društva, poručuje on, i dodaje da je zabrinjavajuće kada se neslaganje s dominantnim narativom tumači kao izdaja ili neprijateljsko djelovanje. Time se, prema njegovom mišljenju, samo produbljuju podjele i stvara atmosfera netolerancije.
Kao ključni primjer nerazumijevanja političkih tokova, Smajić ističe način na koji je Izetbegović govorio o Aprilskom paketu ustavnih promjena iz 2006. godine. Taj paket je često korišten kao argument za diskreditaciju onih koji nisu podržali ustavne promjene u tadašnjoj formi. Međutim, Smajić smatra da su protivljenje i rezervisanost prema tim prijedlozima bile izraz odgovorne političke procjene, a ne destruktivne namjere.
On iznosi stav da Izetbegovićevo neprestano pozivanje na taj događaj pokazuje koliko još političkog nerazumijevanja postoji unutar SDA, stranke koja je, prema njemu, iznjedrila kadrove koji danas, unutar “Trojke”, proizvode političku krizu. Umjesto da se fokusira na rješavanje konkretnih problema koje su stvorili njegovi bivši saradnici, Izetbegović, smatra Smajić, troši energiju na pogrešne mete i retroaktivna tumačenja političkih poraza.
U svom govoru, Bakir Izetbegović je Aprilskom paketu dao gotovo mitski status, nazvavši ga “krunom svih reformi”. On tvrdi da su ga oborili bošnjački političari kojima je, kako kaže, borba protiv SDA bila važnija od borbe za narod i državu. Takođe, iznosi pesimističku sliku o političkom razvoju, rekavši da je s padom tog paketa počela stagnacija SDA, ali i pojačani napadi na Bosnu i Hercegovinu od strane “sila koje nasrću na državu”.
Smajić ovaj pristup opisuje kao manipulativan i historijski neprecizan, te dodaje da je upravo takav narativ ono što sprječava istinski politički napredak. Po njemu, SDA je zarobljena u prošlim interpretacijama i neprilagođenosti savremenim izazovima, pri čemu zanemaruje realnost sadašnjeg političkog trenutka i potrebe građana.
Ključne kritike koje je Smajić iznio mogu se rezimirati kroz sljedeće tačke:
-
Etiketiranje neistomišljenika kao protivnika države šteti demokratskom dijalogu i političkom pluralizmu.
-
Stalno vraćanje na Aprilski paket pokazuje političku regresiju i nemogućnost da se pogleda unaprijed.
-
SDA ne priznaje vlastitu odgovornost za aktuelnu političku krizu, iako su njeni kadrovi dio današnjih struktura koje proizvode nestabilnost.
-
Politika podjela i straha zamjenjuje potrebu za konstruktivnim rješenjima i racionalnim dijalogom.
-
Fokus SDA na unutarbošnjačke sukobe umjesto na konkretne reforme vodi u stagnaciju, kako političku tako i institucionalnu.
Na kraju, Smajić poziva na političku zrelost i napuštanje logike sukoba radi očuvanja unutarstranačke dominacije. Poručuje da nije neprijatelj države onaj ko ima drugačije mišljenje, već onaj ko koristi državne interese kao izgovor za ličnu ili stranačku borbu za moć. On smatra da je vrijeme da se raskrsti s narativima prošlosti i da se umjesto toga otvori prostor za otvoren dijalog među svim političkim akterima, bez obzira na pripadnost i istorijske nesuglasice.
U ovom osvrtu, Smajić ne samo da brani pravo na različito mišljenje, već i poziva na političku odgovornost lidera koji još uvijek, po njegovom sudu, djeluju iz pozicije samoproglašene nepogrešivosti. Borba za BiH ne podrazumijeva borbu za jednu stranku, već za sve njene građane i ravnopravan politički prostor u kojem nema svetih krava.
Na koncu, ova polemika između Džemala Smajića i Bakira Izetbegovića otkriva dublji problem bošnjačke političke scene – nedostatak volje za unutrašnju kritiku i preispitivanje vlastite uloge u postojećoj krizi. Umjesto da se glasovi poput Smajićevog doživljavaju kao prijetnja, bilo bi korisnije prihvatiti ih kao priliku za osvježenje političkog diskursa i jačanje demokratije unutar zajednice.
