Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jasno ukazao na propise koji se odnose na skraćivanje namaza tokom putovanja, a to je važna olakšica koju je islam pružio onima koji su u pokretu. Dokazi iz Kur’ana i sunneta potvrđuju da je putniku dozvoljeno da skraćuje namaze, ali ako bi odlučio klanjati pun namaz, on bi i dalje bio validan. Ipak, putnici najčešće skraćuju namaze, jer je to potvrđeno praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je skraćivao namaze na svakom putovanju sve dok se ne bi vratio u Medinu.
Skraćivanje se odnosi na namaze od četiri rekata: podne, ikindiju i jaciju, dok sabah i akšam ostaju isti kao kod kuće. Sabah se klanja dva, a akšam tri rekata. Ova olakšica se pruža isključivo tokom putovanja, a ne u bilo kojoj drugoj situaciji. Da bi se ispunili uslovi za skraćivanje, osoba mora napustiti naseljeno mjesto u kojem živi, bez obzira na to što je odlučila putovati.
Ako je osoba kod kuće i ima čvrstu namjeru da putuje, olakšice putovanja ne važe sve dok fizički ne napusti naseljeno područje. To važi i za situacije kada se aerodrom nalazi unutar grada u kojem osoba živi – olakšice putovanja, uključujući skraćivanje namaza, važe tek kada avion poleti.
Sličan propis važi i za prekidanje posta na putovanju. Putnik ne smije prekinuti post sve dok ne napusti naseljeni dio grada ili dok avion ne poleti, ako se aerodrom nalazi unutar grada.
Prema većini islamskih učenjaka, da bi se neko smatrao putnikom, njegovo putovanje treba biti duže od 80 do 85 kilometara. Iako postoje učenjaci koji nisu postavili dužinu puta kao uvjet, već su se oslonili na ono što narod smatra putovanjem, mišljenje većine je praktičnije.
Jedna od zabluda u vezi sa skraćivanjem namaza je da osoba može skraćivati tek nakon što pređe 80-85 kilometara, što nije tačno. Nakon što osoba napusti naseljeni dio grada, odmah stiče pravo na olakšice putovanja, uključujući skraćivanje namaza.
Olakšica skraćivanja namaza prestaje kad se osoba vrati kući, bez obzira na to koliko je vremena provela na putovanju, osim ako ne odluči ostati i boraviti na nekom mjestu. Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to jasno potvrđuje.
Musafir, ili putnik, može skraćivati namaz samo ako klanja sam ili predvodi druge u namazu. Ako klanja za osobom koja klanja pun namaz, dužan je i on klanjati pun namaz. Ako zakasni i priključi se džematu u toku trećeg rekata, mora klanjati pun namaz – kada imam preda selam, on će naklanjati rekate koje je propustio.
Na putovanju, putnik neće klanjati pritvrđene sunnete, osim sabahskog sunneta i vitra. Međutim, opću nafilu može klanjati, a može je obaviti i sjedeći, okrenut u bilo kojem pravcu, dok je u pokretu, jer je tako činio Allahov Poslanik.
Pored skraćivanja, putnik ima dozvolu da spaja namaze ako mu je to potrebno. Ako nema stvarne potrebe za spajanjem, onda je bolje da svaki namaz obavi u njegovom vremenu, ali skraćeno. Onaj ko spaja namaze ima mogućnost da spoji podne sa ikindijom, a akšam sa jacijom, pa tako dva namaska vremena postaju jedno.
Kada spaja namaze, treba da prouči jedan ezan i dva ikameta. Na primjer, ako spaja podne i ikindiju, prvo će proučiti ezan, zatim ikamet za podne i klanjati podne, a nakon toga ponovo proučiti ikamet za ikindiju i klanjati skraćeno. Prilikom spajanja, redoslijed se mora poštovati – podne prije ikindije, akšam prije jacije.
Ovi propisi pružaju značajnu olakšicu muslimanima u pokretu, omogućujući im da ispravno obave svoje vjerske obaveze čak i u uslovima putovanja. Skraćivanje i spajanje namaza nisu obavezni, ali su veliki blagoslov i milost od Allaha za one koji putuju.
Ove olakšice su dokaz Allahove milosti prema Svojim robovima, omogućujući im lakše obavljanje namaza i tokom putovanja.
