Na društvenim mrežama, tačnije na Facebooku, pojavila se potresna priča o djevojci iz Kalesije koja prolazi kroz stravične patnje zbog svog vanbračnog supruga. Ova priča je izazvala veliku pažnju javnosti, a posebno je bolno što u svemu tome pati i njihovo maloljetno dijete koje je svjedok ovog neizdrživog stanja. Savjetnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sevlid Hurtić, potvrdio je istinitost ovih informacija, čime je dodatno ukazano na ozbiljnost situacije.
Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje je domovina gdje se ovakvi slučajevi nasilja nad ženama dešavaju, iako bi svi trebali biti zaštićeni zakonima i institucijama. Djevojka je u više navrata prijavljivala nasilje kojem je bila izložena, ali sve njene prijave su ostale neodgovorene. Policija, koja bi trebala biti prva linija zaštite, nije poduzela nikakve konkretne korake. Svi ti prijavljeni slučajevi završili su u nečijim ladicama, uprkos tome što je djevojka dostavila dokaze, uključujući prijeteće poruke u kojima je nasilnik tvrdio da će joj učiniti nešto strašno, kao što se dogodilo Nizami.
Djevojka je mjesecima prolazila kroz psihičko zlostavljanje, a nasilnik je postajao sve brutalniji. U jednom od najgnusnijih poteza, nasilnik je donio kante pune fekalija na njeno radno mjesto i prosuo ih, s namjerom da je ponizi i natjera da izgubi posao. Time je želio da je učini financijski ovisnom o njemu, jer je znao da bi zbog djeteta bila spremna trpjeti mnogo kako bi preživjela. Međutim, vrhunac zlostavljanja dogodio se kada je, osim fizičkog i psihičkog maltretiranja, nasilnik počinio i se*sualno nasilje nad njom. Ovaj strašan čin doveo je do njegovog hapšenja i trenutno se nalazi u zatvoru.
Ova priča postavlja mnoga teška pitanja. Zašto policija šuti? Zašto institucije ne reagiraju na ovakve prijave? Gdje su bili ljudi – komšije, kolege, prijatelji – koji su znali za ovo nasilje, ali su odlučili ostati nijemi? Kako se dogodilo da je jedna majka, žena, ostavljena da se sama bori protiv ovako okrutnog sistema? Naša zajednica je postala previše indiferentna i pasivna, kao da smo zaboravili na osnovne ljudske vrijednosti. Čega se toliko bojimo? Bojimo se svega osim Boga.
Žena iz ove priče nije spremna otkriti svoje ime i detalje zbog sramote i stigme koja prati žrtve nasilja. Potrebno joj je vremena da skupi hrabrost i javno progovori o svojim patnjama. Ali mi kao društvo ne smijemo čekati. Ne smijemo šutjeti. Trebamo djelovati, govoriti i tražiti pravdu. Jer, zamislite da je to vaša majka, sestra, tetka, rodica ili komšinica. Zamislite da ste vi ta žrtva. Moramo se boriti protiv ovakvih pojava, kako bismo spriječili da se ovakve tragedije ikada više ponove.
