Prije tačno tri decenije, tada mladi poslanik Aleksandar Vučić, član Srpske radikalne stranke, izgovorio je rečenicu koja se i danas pamti kao jedna od najmračnijih u političkoj istoriji Srbije. U jeku rata u Bosni i Hercegovini, 20. jula 1995. godine, sa skupštinske govornice izrekao je izjavu koja je šokirala međunarodnu zajednicu i ostala upisana kao simbol jednog radikalnog, ratnohuškačkog narativa koji je dominirao tim vremenom. Ova izjava je ponovo došla u fokus nakon što je lider Stranke slobode i pravde (SSP), Dragan Đilas, podsjetio javnost na nju, tačno na tridesetu godišnjicu njenog izgovaranja.
Đilas je putem pisane izjave upozorio na značaj te rečenice, podsjećajući da je Vučić tada rekao: “Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo smije li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje.” Ova poruka, kako ističe Đilas, ne samo da je osramotila parlament Srbije, već je odraz duha ekstremizma koji je tih godina bio prisutan u državnim institucijama.
Osim što je ova izjava izazvala gnev i nevjericu u diplomatskim krugovima, njen historijski kontekst je još potresniji. Samo nekoliko dana ranije, 11. jula 1995. godine, dogodio se genocid u Srebrenici, kada su snage bosanskih Srba, predvođene Ratkom Mladićem, izvršile masovno pogubljenje preko 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodna zajednica u tom trenutku još nije bila u potpunosti svjesna razmjera zločina, ali do kraja jula situacija je postala jasna.
Informacije o srebreničkom masakru postale su međunarodno poznate 30. jula 1995. godine. To je označilo ključni trenutak koji je doveo do promjene u stavu Sjedinjenih Američkih Država, posebno tadašnjeg predsjednika Billa Clintona. Prekretnica je bila očita – zločini više nisu mogli ostati nekažnjeni, a međunarodna pasivnost više nije bila održiva politika.
Kao odgovor na brutalne događaje u BiH i Vučićeve prijetnje iz Skupštine Srbije, Clintonova administracija je odlučila da krene u akciju. Pokrenuta je vojna operacija u okviru NATO snaga, čiji je cilj bio da se izvrši pritisak na Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije, kako bi pristao na pregovore. Sjedinjene Države su u operaciju uključile 20.000 američkih vojnika, a ukupno je mobilizirano 60.000 pripadnika NATO snaga, uz podršku 400 aviona i 5.000 vojnika iz 15 različitih zemalja.
Ta vojna kampanja, poznata kao Operacija Deliberate Force, trajala je od 30. augusta do 20. septembra 1995. godine i označila je kraj relativne pasivnosti Zapada prema ratu u Bosni. Cilj je bio jasan: zaustaviti napredovanje Vojske Republike Srpske, primorati Miloševića da sjedne za pregovarački sto i dovesti do okončanja sukoba. Time je otvoren put ka Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji je potpisan nekoliko mjeseci kasnije.
U tom širem kontekstu, izjava Vučića, tadašnjeg radikala, a današnjeg predsjednika Srbije, simbolizuje brutalni i ekstremni ton političkog diskursa devedesetih godina. Đilas u svom osvrtu ističe da se taj ton, nažalost, nije značajno promijenio, te podsjeća da Vučić i danas svoje političke protivnike etiketira kao “teroriste” i “ustaše”, koristeći retoriku koja podsjeća na mračna vremena.
Važno je napomenuti da je ovakva retorika, naročito iz usta visokih zvaničnika, opasna i štetna za pomirenje u regionu. S obzirom na sve veći broj incidenata i narušene odnose između zemalja bivše Jugoslavije, posebno između Srbije i Bosne i Hercegovine, ovakva retorika dodatno produbljuje podjele i onemogućava dijalog.
Nakon što su činjenice o genocidu u Srebrenici izašle na vidjelo, svijet je konačno reagovao, ali reakcija je došla tek kada su zločini postali preveliki da bi se ignorisali. Tadašnja neefikasnost međunarodne zajednice dodatno pojačava važnost odgovorne politike danas. Podsjećanja poput Đilasovog imaju za cilj spriječiti zaborav, ali i upozoriti na to da retorika iz devedesetih nije u potpunosti nestala – ona i dalje živi u institucionalnom prostoru.
Zaključno, izjava Aleksandra Vučića iz jula 1995. nije samo historijski zapis već i podsjetnik na politiku mržnje, prijetnji i ekstremizma koji su imali katastrofalne posljedice po cijeli region. Reakcija međunarodne zajednice, iako zakašnjela, pokazala je da neka pravila ipak moraju postojati i da politička retorika može imati vrlo realne, tragične posljedice. Đilasovo podsjećanje dolazi u trenutku kada je regionalna stabilnost ponovo krhka, a politička klima sve više nalikuje na onu iz perioda koji bi svi trebali ostaviti iza sebe – ali bez zaborava.
