U proteklim danima javnost Bosne i Hercegovine potresla je afera u vezi sa kupovinom zgrade za Upravu za indirektno oporezivanje (UIO), čija je cijena iznosila čak 100 miliona konvertibilnih maraka. Ova transakcija, koju su mnogi okarakterisali kao skandal, dodatno je uzburkala političku scenu, a posebno zbog toga što je zgradu prodala firma u vlasništvu Mileta Radišića, kuma Milorada Dodika. Opozicione stranke tvrde da se radi o nezakonitom i unaprijed pripremljenom poslu, koji je izvršen uprkos ozbiljnim upozorenjima i zaključcima državnih institucija.
Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da je kupovina sprovedena iako je Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH ranije zaključio da se taj proces mora zaustaviti zbog sumnji na korupciju. Umjesto da se poštuju odluke najvišeg zakonodavnog tijela, vlast je – prema mišljenju mnogih – pokazala da joj je važnija lična korist i finansijska dobit pojedinaca bliskih vrhu režima.
Opozicioni političari su ovaj slučaj iskoristili kako bi ukazali na duboko ukorijenjene klijentelističke veze i sistemsku zloupotrebu javnih sredstava. Među najglasnijima je bila Mirjana Orašanin, zamjenica šefa Kluba poslanika SDS-a u Narodnoj skupštini RS, koja je izjavila da oni koji ne poštuju institucije države itekako poštuju novac građana te da ga koriste bez imalo skrupula.
Kao posebno zabrinjavajuće, istaknuto je da se ovakve transakcije sprovode u godini bez izbora, kada su političke tenzije niske, a pažnja građana opada zbog ljetnih odmora. Na to je upozorio i Branislav Borenović, poslanik u Parlamentu BiH, koji je dodao da kupovina zgrade neće ostati bez posljedica. On je naveo da će se pravna odgovornost morati pokrenuti, jer su prekršeni brojni zakoni i zaključci Parlamenta.
Nisu ostali nijemi ni drugi opozicioni lideri. Draško Stanivuković, predsjednik PDP-a, istakao je da u BiH kum ne znači rodbinsku, nego političku i ekonomsku funkciju, jer je država, prema njegovim riječima, kapitulirala pred „kumovskom mafijom“. On je naglasio da nije riječ o investiciji, već o transferu državnog novca u privatne džepove.
Ova transakcija je, prema riječima Jelene Trivić, predsjednice Narodnog fronta, pokazatelj potpune ideološke nedosljednosti aktuelne vlasti. Dok se Milorad Dodik godinama zalaže za vraćanje nadležnosti Republici Srpskoj, ova kupovina ide direktno u suprotnom smjeru – jača institucije Bosne i Hercegovine, a ne entitetske.
Reakcije nisu stigle samo iz političkog vrha. Bojan Samardžić, načelnik opštine Berkovići, upozorio je da se sistemski zanemaruju razvojne potrebe lokalnih zajednica. Umjesto da se sredstva usmjere na poticaj privrede, smanjenje poreza ili podršku proizvodnji i izvozu, novac građana odlazi na luksuzne zgrade i imovinu povezanih lica. On je istakao da je najporaznije to što niko ne reaguje, iako je godinama bilo jasno ko će biti prodavac i koliko će novca nestati iz budžeta.
S obzirom na okolnosti, mogu se izdvojiti sljedeće ključne tačke problema:
-
Kršenje zaključaka zakonodavnih institucija – Kupovina je sprovedena uprkos eksplicitnim upozorenjima Parlamenta BiH.
-
Povezanost aktera – Zgrada je kupljena od firme bliske vladajućim strukturama, što otvara prostor za sumnju u korupciju.
-
Manipulacija medijskim i političkim narativima – Umjesto da se otvaraju teme o ekonomskom napretku, forsiraju se međunacionalne tenzije kako bi se skrenula pažnja.
-
Ignorisanje potreba građana – Umjesto ulaganja u razvoj, sredstva odlaze u nekretninske poslove sumnjive koristi.
Ova situacija jasno ilustrira širi problem političke odgovornosti i transparentnosti u upravljanju javnim resursima. Dok se s jedne strane građanima svakodnevno govori o „ugroženosti entiteta“ i potrebi za zaštitom kolektivnih prava, s druge strane se ti isti građani suočavaju s realnošću – sve dubljim siromaštvom i sistematskim izvlačenjem novca iz javnih budžeta.
Zgrada kupljena za 100 miliona KM tako postaje simbol nepravde, ne samo zbog svoje cijene, već i zbog poruke koju šalje: da su interesi privilegovanih važniji od interesa cijelog društva. Ako se ovakve afere ne razotkriju do kraja i ne sankcionišu, sve reforme, ekonomski planovi i političke platforme ostat će samo prazna obećanja.
Na kraju, ključna pitanja ostaju otvorena: Ko će snositi odgovornost? Hoće li pravosudni sistem djelovati nezavisno? I, najvažnije – hoće li građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na entitetske i etničke razlike, konačno prestati da plaćaju cijenu privatnih interesa političkih elita?
