Na godišnjici obilježavanja Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine u Nevesinju, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, održao je govor koji je ponovo izazvao široke reakcije zbog svojih snažnih i kontroverznih političkih poruka. U središtu njegovog izlaganja bila je ideja nacionalnog ujedinjenja i poziv na redefinisanje političkih i državnih ciljeva srpskog naroda, s posebnim naglaskom na odnos između Republike Srpske i Srbije.
Dodik je tokom govora naglasio da je “istorijski cilj srpskog naroda ujedinjenje Republike Srpske i Srbije”, postavljajući to kao centralnu temu i osnovu buduće političke platforme. On je postavio pitanje koje smatra ključnim: „Zašto mi to ne smijemo da kažemo? Zašto svi mogu da imaju svoje planove, a mi ne smijemo?“ Ovom izjavom pokušao je da ukaže na, kako kaže, nepravedan politički okvir u kojem se srpski narod nalazi, implicirajući da su njihovi nacionalni interesi često stigmatizovani, dok drugi narodi u regionu imaju slobodu da ih otvoreno iskazuju.
U nastavku govora, Dodik je istakao potrebu da se srpska politička elita konsoliduje i jasno definiše svoje ciljeve. Prema njegovim riječima, „potrebno je naše jedinstvo, nesumnjivo vođstvo i snažne države“. Iz ove izjave može se iščitati poziv na političku homogenizaciju unutar srpskog korpusa, ali i jasno distanciranje od ostalih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.
Dodik je takođe naglasio da platforma političkog djelovanja Republike Srpske treba biti zasnovana na partnerstvu sa Srbijom, a ne sa Bošnjacima i Hrvatima, što je direktna poruka o namjerama da se institucionalna i politička saradnja sa centralnim vlastima u Sarajevu svede na minimum. Ovakav stav dodatno pojačava već postojeće tenzije i sugeriše da se RS sve više pozicionira kao zaseban entitet sa sopstvenim geopolitičkim ambicijama.
U posebno značajnom dijelu svog govora, Dodik je iznio tvrdnju da Srbi danas imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju. Tom izjavom direktno osporava konstitutivnu ulogu RS unutar Bosne i Hercegovine i naglašava težnju ka političkom prestrukturiranju. „To nije BiH. Što više boravimo u njoj, više ćemo izgubiti naš identitet“, rekao je Dodik, sugerišući da je boravak i integracija unutar zajedničke države nešto što šteti srpskom nacionalnom identitetu.
Dodao je i da je neophodno boriti se za status Republike Srpske, jer prema njegovim riječima, Sarajevo konstantno pokušava da ospori ili umanji prava srpskog naroda. U tom kontekstu, on je postavio pitanje: „Zašto oni iz Sarajeva žele da mi živimo sa njima, ako svakodnevno hoće nešto da nam otmu?“
Kroz cijeli govor provejavala je ideja da bi Republika Srpska trebalo da postane oslonac i vlasništvo svih njenih građana, i da se oko nje treba izgraditi nova zajednica zasnovana na:
-
slobodi,
-
nezavisnosti,
-
pravu na sopstveni politički i kulturni život.
„Ne želimo zlo drugima, ni Bošnjacima ni Hrvatima, čak i onda kada pokazuju izljeve mržnje prema nama“, rekao je Dodik, dodajući element miroljubive retorike u inače politički konfrontirajući govor. Ovom rečenicom pokušao je da amortizuje potencijalne optužbe za šovinizam, ali i da prenese poruku o mirnom razdruživanju, koje bi, po njegovom mišljenju, omogućilo svakoj zajednici da samostalno gradi svoju budućnost.
U suštini, Dodikovo obraćanje u Nevesinju može se interpretirati kao otvoren poziv na političko redefinisanje granica i državnih struktura na Balkanu. Ovakva retorika, iako poznata iz ranijih nastupa predsjednika Republike Srpske, u ovom trenutku dodatno podiže tenzije, posebno imajući u vidu međunarodni kontekst i prisutne napore za očuvanje mira i stabilnosti u regionu.
Pored nacionalističkih elemenata, Dodik je pokušao da svojim govorom utemelji i narativ nacionalne ugroženosti, pozivajući na jedinstvo i odlučno političko djelovanje, što je stara matrica retorike koja se redovno koristi uoči važnih političkih događaja i mogućih institucionalnih reformi.
U zaključku, Dodikovo obraćanje u Nevesinju ponovo otvara pitanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i njenom unutrašnjem ustrojstvu. Njegova vizija – zasnovana na ujedinjenju sa Srbijom, distanciranju od Sarajeva i političkom osnaživanju RS – predstavlja jasan politički pravac koji mnogi smatraju prijetnjom teritorijalnom integritetu BiH. Iako se retorički poziva na mir i toleranciju, suština njegovih poruka jeste utemeljena na ideji razdvajanja, što će sasvim sigurno biti predmet rasprava u domaćim i međunarodnim političkim krugovima.
