U središtu političke i pravosudne oluje u Bosni i Hercegovini, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ponovo je u fokusu javnosti zbog oštrih riječi upućenih sutkinji Seni Uzunović, koja je prethodno donijela osuđujuću presudu protiv njega. U svom javnom obraćanju, Dodik je iznio niz ozbiljnih optužbi, nagovještaja i prijetnji, stvarajući napetu atmosferu u ionako složenoj političkoj situaciji.
Naime, sve je počelo nakon što je sutkinja Uzunović, koja je u prvostepenoj presudi osudila Dodika na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika, odlučila da protiv njega podnese krivičnu prijavu. Prijava se odnosi na, kako je navela, lažno prijavljivanje i širenje neistinitih informacija. Dodik je prethodno tvrdio da mu je tražen mito kako bi dobio oslobađajuću presudu, što je dodatno uzburkalo političku scenu.
U svom komentaru na cijeli slučaj, Dodik je iznio tvrdnju da je Uzunović navodno tražila određenu uslugu, te da su njeni rođaci navodno ostvarili benefite kao rezultat tih traženja. Naglasio je da mu je jasna namjera sutkinje da, kako on vidi, “zatvori njegovu porodicu”, ali je izjavio da se neće svetiti njenom sinu. Međutim, Dodik nije isključio mogućnost da bi to mogao učiniti u budućnosti, dodavši: „Ako to bude trebalo, dobit će i to. Bolje bi joj bilo da to ne radi.“
Dodik je tom prilikom postavio pitanje stručnosti sutkinje, dovodeći u pitanje njenu profesionalnost. Iznio je stav da bi više cijenio da je Uzunović priznala da je bila pod pritiskom kada je donosila presudu, nego da, kako je rekao, “glumi eksperta dok smatra da je Dodik budala koja treba u zatvor”. Ova izjava odražava njegov osjećaj nepravde i političke motivacije koja, kako tvrdi, stoji iza cijelog procesa.
U nastavku obraćanja, Dodik je najavio da će javno “otkriti” kodiranu riječ koju je, prema njegovim riječima, Uzunović trebala upotrijebiti tokom suđenja kao signal da je postignut prethodni dogovor. Prema njegovim tvrdnjama, ta riječ je bila indikator da će presuda ići u određenom pravcu, a ona je, navodno, taj signal i upotrijebila.
Navodi se da je tokom suđenja trebala pomenuti formulaciju „odvjetnik iz Zagreba“, što bi, po Dodikovoj interpretaciji, značilo da je postignut dogovor i da presuda treba biti određena na unaprijed dogovoren način. On tvrdi da je ta fraza iskorištena u pravom trenutku i da to navodno potvrđuje postojanje politički i pravno motivisane sprege iza presude.
Dodik je završio svoje obraćanje rečenicom koja se tumači kao direktna prijetnja: „Seno, ako hoćeš da baš idemo do kraja, ići ćemo do kraja.” Ova rečenica jasno odražava njegovu odlučnost da se u ovoj pravnoj borbi ne povuče, te implicira da je spreman na dalju eskalaciju konflikta.
U ovom slučaju se jasno može uočiti nekoliko ključnih tačaka koje oslikavaju složenost situacije:
-
Sukob političkog lidera sa sudskim autoritetom, u kojem se postavlja pitanje: da li se radi o političkom progonu ili o opravdanoj pravnoj proceduri?
-
Optužbe za korupciju i pogodovanje, koje, ukoliko su neosnovane, predstavljaju ozbiljno ugrožavanje integriteta pravosuđa.
-
Pitanje pritiska na sudije – i da li su pravosudni akteri u BiH zaista nezavisni ili izloženi političkim manipulacijama.
-
Retorika prijetnji i pritiska, koja može imati štetne posljedice po javno povjerenje u institucije.
Važno je istaći da se u pozadini ovog slučaja nalazi dublji konflikt između entitetske vlasti Republike Srpske i državnih institucija Bosne i Hercegovine, što je već godinama konstanta u političkom životu BiH. Dodik svoje postupke često opravdava borbom protiv, kako kaže, nametnutih i nelegitimnih odluka visokog predstavnika, dok međunarodna zajednica i dio domaće javnosti njegove poteze tumače kao ugrožavanje ustavnog poretka.
S druge strane, potez sutkinje Uzunović da podnese krivičnu prijavu može se tumačiti i kao pokušaj da zaštiti integritet pravosuđa i lično dostojanstvo nakon teških i optužujućih javnih istupa protiv nje.
Na kraju, cijeli slučaj ostavlja dojam duboke polarizacije u bosanskohercegovačkom društvu, gdje je granica između pravnog sistema i političkog uticaja često zamagljena. Dodikove riječi izazivaju zabrinutost i ukazuju na to da se političke borbe sve više vode javnim prozivkama, prijetnjama i insinuacijama, umjesto argumentima i pravnim putem.
Bez obzira na konačni ishod ovog sukoba, jasno je da će javnost u BiH još dugo posmatrati ovu dramu, ne samo kao pitanje individualnog sukoba, već i kao simbol šire borbe između institucija, vladavine prava i političke moći.
