U javnosti sve prisutniji politički sukobi u Bosni i Hercegovini ponovo su se rasplamsali nakon najnovijih istupa političara iz Republike Srpske, povodom pojavljivanja Milorada Dodika pred Tužilaštvom i Sudom BiH. Ovaj čin izazvao je seriju reakcija kako među članovima njegove stranke, tako i u redovima opozicije, dodatno rasvjetljavajući duboke podjele u društvu. Jedan od istaknutijih istupa došao je od strane Srđana Mazalice, šefa kluba poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, koji je putem društvenih mreža javno pohvalio svog partijskog lidera i predvidio njegovu ponovnu političku pobjedu.
U svojoj objavi, Mazalica je iznio stav da je Dodik već pobijedio, a da će nastaviti nizati političke trijumfe. Njegova poruka glasila je: „Dodik je pobjednik i pobijediće opet. Jer se bez Dodika ne može.“ Ova izjava dolazi u trenutku kada se šef SNSD-a suočava s ozbiljnim optužbama, ali i s evidentnom političkom krizom u kojoj su institucije BiH dovedene u pitanje.
Mazalica nije ostao samo na slavljenju lidera, već je iskoristio priliku da direktno uputi poruku opozicionim snagama. Poručio im je da će „biti još pobjeda“, jasno implicirajući da aktuelna vlast, predvođena Dodikom, ne planira odstupiti. U tom kontekstu, uputio je i upozorenje: „Nemate puno vremena da se dozovete pameti.“
Kritika nije izostala ni prema onima koji su nekada bili dio vlasti, ali su sada u opoziciji. Iz Mazaličinog komentara se jasno iščitava stav da su mnogi političari izdali Republiku Srpsku zbog lične lojalnosti Dodikovim protivnicima. On naglašava da „će otići oni bez kojih se može i mora“, aludirajući da će politička scena biti očišćena od onih koji, prema njegovom mišljenju, ne rade u interesu entiteta.
Ubrzo nakon te objave, uslijedila je reakcija iz opozicionih redova. Ognjen Bodiroga, šef kluba poslanika SDS-a, odgovorio je direktno i sarkastično, upitavši: „Mazalice, zašto te zovu ulizivač?“ Time je Bodiroga jasno stavio do znanja da njegove kolege iz opozicije Mazaličin istup vide kao slijepo obožavanje partijskog vođe, a ne kao politički principijelnu izjavu.
Ova polemika otvorila je nova pitanja o pravcu u kojem se kreće politički diskurs u Republici Srpskoj i šire. Građani su ponovo suočeni sa:
-
Retorikom podjela, gdje se svako neslaganje s vođom automatski tumači kao izdaja Republike Srpske.
-
Politizacijom pravosuđa, s obzirom da SNSD formalno ne priznaje institucije kao što su Sud i Tužilaštvo BiH, ali istovremeno njihov lider daje iskaz pred istima.
-
Izostankom političke samokritike, gdje se svaki čin partijske poslušnosti proglašava patriotizmom, dok se kritički glasovi etiketiraju kao neprijatelji entiteta.
Očigledna je sve izraženija potreba političkih lidera da javno pokažu lojalnost svojim vođama, čak i kada se to kosi s ranijim stavovima i zakonodavnim inicijativama koje su sami zagovarali. Tako je i Mazalica, iako dolazi iz stranke koja formalno negira nadležnost državnih pravosudnih institucija, odlučio da podrži čin Dodikovog pojavljivanja pred Sudom BiH kao znak političke snage, a ne proturječje.
U političkom diskursu Bosne i Hercegovine postaje sve teže razlikovati istinsku borbu za interese naroda od propagandne borbe za opstanak na vlasti. U tom smislu, reakcije poput Mazaličine imaju funkciju konsolidacije partijske baze, dok su odgovori poput Bodiroginog pokušaj da se javnosti ukaže na pretjeranu idolizaciju vođa i nedostatak odgovornosti.
U konačnici, i ova epizoda pokazuje da se politička scena u Republici Srpskoj i dalje kreće unutar okvira lične lojalnosti, političkih mitova i oštrih međustranačkih obračuna. Građani ostaju taoci jednog neprekidnog sukoba gdje se suštinska pitanja o životnom standardu, sigurnosti i institucionalnom integritetu sve više potiskuju pred naletima medijske retorike i unutarstranačkih obračuna.
Ostaje da se vidi da li će politički akteri iz opozicije uspjeti artikulisati jasan odgovor na poruke poput Mazaličine, i da li će građani, umorni od stalnih tenzija, početi tražiti konkretnije odgovore na izazove s kojima se svakodnevno suočavaju. Do tada, politička scena ostaje mjesto gdje pobjeda jednih ne znači boljitak za sve, već često predstavlja samo još jedan korak dalje od političkog pomirenja i funkcionalne države.
