U članku se navodi da Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a, uporno zagovara ukidanje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBiH), što ima šire političke implikacije. Dodikova inicijativa za raspuštanje OSBiH nije izolovan potez, već je dio njegovih kontinuiranih nastojanja da se entitet Republika Srpska osamostali od ostatka Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju vojnih analitičara, OSBiH predstavlja važnu prepreku Dodikovim planovima jer omogućava odbranu teritorijalnog integriteta države. Zbog toga je u entitetu RS godinama pažljivo uspostavljana paravojna alternativa koja bi bila dostupna u slučaju političkog i vojnog sukoba.
Vojni analitičar Nedžad Ahatović objašnjava kako Četnički ravnogorski pokret, sa oko 30.000 registrovanih članova u Srbiji i RS-u, funkcioniše kao velika paravojna organizacija. Ovaj pokret se organizuje po vojnom modelu i ima pristup znatnim resursima, čime predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti. Osim Četničkog pokreta, naoružavanje u RS-u se vrši i kroz druge kanale, poput registrovanih lovaca. Prema Ahatoviću, u RS-u ima oko 130.000 lovaca na oko 1,2 miliona stanovnika, što znači da oko 10% populacije posjeduje legalno oružje, uključujući poluautomatske puške i snajpere, zahvaljujući zakonskim pravima na posjedovanje “trofejnog” oružja iz bivše JNA.
Ovaj broj naoružanih građana, u kombinaciji sa opremljenom Žandarmerijom RS-a, stvara čvrstu strukturu alternativne odbrane koja se može mobilizirati u kriznim situacijama. Dodik se tako oslanja na mrežu snaga koje su, u slučaju potrebe, spremne za vojno djelovanje u korist RS-a. Žandarmerija raspolaže oklopnim vozilima tipa “despot” koja su opremljena modernim oružjem, poput mitraljeza i automatskog naoružanja, dok su kroz entitetski budžet osigurana dodatna sredstva za ove svrhe. Samo ove godine je, putem rebalansa budžeta, izdvojeno 13 miliona KM za MUP RS-a, a nabavka borbenih oklopnih vozila i opreme nastavlja se kroz dodatne kapitalne projekte.
Pored oklopnih vozila, vlasti RS-a su investirale i u nabavku helikoptera ANSAT iz Rusije, koji su koštali oko 22 miliona eura. Iako helikopteri nisu opremljeni naoružanjem, lako se mogu modifikovati za vojnu upotrebu. U planu je i nabavka dodatnog oružja za MUP RS-a, uključujući 2.500 dugih cijevi, dok je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač ranije izjavio da je oko osam miliona KM utrošeno na opremu za specijalne jedinice. Ta oprema uključuje vojne uniforme, uređaje za noćno gađanje, balističku zaštitu i automatsko naoružanje u policijskom kalibru 9 mm.
S obzirom na sve navedeno, Ahatović ističe da aktivnosti poput ovih nisu u skladu sa Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine, koji precizira da je zabranjeno formiranje vojnih jedinica na teritoriji države izvan OSBiH. Ovaj zakon, usvojen uz podršku zastupnika iz SNSD-a, jasno definiše nadležnosti u pogledu organizacije oružanih snaga, a prema članu 3, stav 2, vojne formacije ne mogu biti formirane osim u skladu sa zakonima koji regulišu OSBiH.
Dodatno, Ahatović napominje ulogu međunarodne zajednice u održavanju mira i stabilnosti u BiH. Prema Aneksu 1A Dejtonskog sporazuma, međunarodne snage poput EUFOR-a imaju obavezu da djeluju u slučaju prijetnje sigurnosti u BiH. Ukoliko EUFOR procijeni da neka formacija ili aktivnost ugrožava sigurnost ili predstavlja prijetnju drugoj strani, ovlašten je da naređuje povlačenje tih snaga i primjeni silu ukoliko je potrebno.
Zaključak: U Republici Srpskoj se razvija kompleksna mreža legalnog i polulegalnog naoružanja kroz različite kanale, uključujući lovce, paravojne organizacije i opremljenu žandarmeriju. Uz kontinuiranu podršku Dodikovih vlasti, ovi resursi stvaraju potencijalnu prijetnju za stabilnost Bosne i Hercegovine, posebno u kontekstu pokušaja osamostaljenja entiteta. Dok se Dodik oslanja na paravojne strukture kao alternativu OSBiH, međunarodna zajednica ima odgovornost da spriječi svaki oblik narušavanja mira i implementacije Dejtonskog sporazuma.
Dodatno, vojni analitičari upozoravaju da ovakvo naoružavanje i mobilizacija paravojnih formacija u Republici Srpskoj imaju dugoročne posljedice na sigurnosnu stabilnost cijelog regiona. Pored unutrašnjih tenzija u Bosni i Hercegovini, ovakve aktivnosti mogu imati negativne refleksije i na susjedne zemlje, jer se time stvara klima nesigurnosti koja podstiče jačanje militarizacije. Ove paravojne organizacije i lovačke grupe, iako formalno registrovane kao “sigurnosni resursi,” predstavljaju ozbiljnu prijetnju za mir, budući da djeluju izvan okvira zakonski priznate vojne strukture. Mnoge međunarodne organizacije i eksperti smatraju da bi EUFOR i druge snage mogle u budućnosti biti primorane da reaguju ako dođe do otvorenih provokacija ili eskalacija. Takva intervencija bila bi kompleksna i nosila rizik dalje destabilizacije, što dodatno naglašava potrebu za poštovanjem postojećih zakona i sporazuma koji se tiču sigurnosne strukture države.
