Na sesiji intelektualnog foruma “Krug 99”, održanoj pod temom “Srebrenica: priroda zla i obavještajno prikrivanje genocida”, istupio je bosanskohercegovački diplomata i publicista Fuad Đidić, iznoseći niz tvrdnji koje duboko zadiru u pitanje odgovornosti i uloge svjetskih sila tokom genocida u Bosni i Hercegovini, naročito u Srebrenici.
U svom izlaganju, Đidić se pozvao na insajderske izvore iz američke administracije, konkretno iz perioda Klintonove vladavine, koji, kako je naveo, potvrđuju da su masovni zločini u BiH praćeni u realnom vremenu putem sofisticiranih tehnologija američkih obavještajnih službi. Kao ključni dokaz u prilog ovoj tvrdnji, izdvojio je tekst iz New York Times Review objavljen 11. aprila 1996., pod naslovom “Bosna: Šta nam CIA nije rekla”. U tom članku, prema Đidiću, navodi se da su krvavi događaji u BiH dokumentovani iz vazduha i svemira, te da su informacije bile dostupne u realnom vremenu američkim obavještajnim strukturama.
Đidić je naveo niz konkretnih tehničkih resursa koji su korišteni za nadzor tokom rata:
-
U-2 špijunski avioni s kamerama visoke rezolucije,
-
sateliti koji su kontinuirano slali hiljade fotografija,
-
dronovi “Predator” – tada nova tehnologija, korištena za video nadzor,
-
špijunski avion RC-135 “Rivet Joint”, sposoban za presretanje svih radio-komunikacija,
-
mikrofoni i antene koje su koristile agencije poput NSA (Nacionalna sigurnosna agencija SAD-a).
Prema Đidiću, sve ovo predstavlja nepobitni dokaz da je genocid u Srebrenici, kao i zločini u Brčkom i Prijedoru, bio poznat najvišim nivoima američke obavještajne zajednice dok se događao.
Posebno je istakao izjave Samantha Power, bivše američke ambasadorice pri UN, koja je govorila o oko 5.000 fotografija dnevno koje su sateliti iznad Srebrenice slali u bazu u Italiji. Takođe je citirao Mathiasa Finka, autora knjige “Srebrenica”, koji potvrđuje ove navode. Đidić napominje da je CIA prvi put javno govorila o genocidu tek 10. augusta 1995., i to nakon velike diplomatske borbe koju je pred UN vodila Madeline Albright, tadašnja državna sekretarka SAD. Upravo ona je prezentovala fotografije “prije i poslije” – slike masovnih grobnica u Novoj Kasabi, koje su bile ključni vizuelni dokaz za međunarodnu zajednicu.
Kao prekretnicu u borbi za istinu, Đidić je naveo slučaj Richarda Goldstonea, prvog glavnog tužioca Haškog tribunala, koji je u oktobru 1995. poslao pismo američkoj ambasadi u Hagu izražavajući nezadovoljstvo dostavljenim dokazima. U tom pismu je oštro poručio da mu se više ne šalju „bezvrijedni dokazi“. Tek nakon toga su mu, tvrdi Đidić, dostavljeni relevantni materijali iz arhive CIA-e koji su omogućili identifikaciju 15 masovnih grobnica.
Još značajnije, Đidić je ukazao na postojanje zvučnih zapisa i video materijala koji su ostali zatvoreni u obavještajnim arhivama. Među njima su i navodni snimci razgovora između Beograda i Ratka Mladića, kao i snimci sa dronova iznad Srebrenice. Po njegovom mišljenju, ti dokazi bi i danas mogli poslužiti u traganju za pravdom i proširenju postojećih istina o genocidu.
U svom izlaganju, Đidić je postavio jedno krucijalno pitanje: da li je genocid u Srebrenici mogao biti spriječen? Pozivajući se na snimke kamiona koji su putovali ka Brčkom – na početku s ljudima koji stoje uspravno, a kasnije sa tijelima položanim horizontalno „kao cjepanice“, implicirao je da je postojala mogućnost ranog reagovanja, koje je izostalo.
Posebnu pažnju posvetio je mogućnosti da su SAD, još u proljeće 1992. godine, mogle reagovati pokazivanjem fotografija iz Brčkog, gdje je, prema njegovim riječima, 3.000 ljudi bilo zatvoreno u hangarima, mučeno i ubijeno. Umjesto toga, mnogi ključni dokazi ostali su zatrpani u arhivama, koje, kako kaže, danas čuvaju “čuvari arhiva” – političari i birokrate.
Na kraju, Đidić je postavio pitanje o odgovornosti i drugih država koje su tada imale prisustvo u BiH: Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Prema njegovim tvrdnjama, i te zemlje su imale svoje sofisticirane kapacitete za elektronski nadzor, ali su u ključnim trenucima, unutar Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, negirale genocid.
Zaključno, izlaganje Fuada Đidića ne ostavlja mnogo prostora za neutralnost: prema njegovom stavu, svijet – a posebno vodeće sile – ne samo da su znale za genocid u BiH, već su ga posmatrale u realnom vremenu, odlučivši da ne intervenišu. Ove informacije, sada kada izlaze na svjetlo dana, nude novu šansu za pravdu i odgovornost, ali i dodatno razotkrivaju dubine međunarodne šutnje koja je pratila najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
