Milovan Đilas bio je jedan od najistaknutijih komunističkih lidera socijalističke Jugoslavije, posebno poznat po svojoj ulozi tokom Drugog svjetskog rata. Rođen u Crnoj Gori, Đilas je aktivno radio na uspostavljanju i organizaciji partizanskih jedinica na prostoru te regije, odakle je i potekao. Tokom ovog perioda, stekao je poseban animozitet prema četnicima, ne samo zbog njihovih političkih stavova, već i zbog brojnih zločina koji su se povezivali s njima. Ovaj osjećaj neprijateljstva prema četnicima nije bio samo političke prirode; Đilas je bio duboko zgrožen njihovim djelima, što je jasno izrazio u svojim spisima, posebno u članku “Plemenita mržnja” objavljenom u komunističkom listu “Borba” 8. oktobra 1942. godine.
Plemenita mržnja bio je tekst koji je odražavao Đilasove duboke emocije prema četničkim zločinima. U tom članku, on nije skrivao svoje ogorčenje prema četnicima, opisavši ih kao najpodmuklije izdajnike i zločince koji su na najbrutalniji način izdali i svoje sunarodnike, Srbe, kao i sve narode Jugoslavije. Đilas je posebno istakao zločine koje su četnici počinili nad muslimanskim stanovništvom, naglašavajući brutalnost njihovih postupaka.
Prema Đilasu, četnici su na mostovima rijeke Drine nemilosrdno ubijali stotine i hiljade muslimana, povezanih žicom, među kojima su bili i muškarci, žene, pa čak i djeca. Ova slika brutalnosti i nečovječnosti bila je centralna tema njegovog članka. Đilas je tvrdio da su se četnici, pod vodstvom londonske izbjegličke vlade i generala Draže Mihailovića, u zločinima takmičili s ustašama, ali da su ih u izdaji čak nadmašili. Ove tvrdnje bile su ključne za Đilasovo viđenje četnika kao prljavih zločinaca i grobara srpskog naroda, ali i svih drugih naroda Jugoslavije.
Njegov tekst bio je snažna osuda i četnika i ustaša, koje je opisao kao neprijatelje naroda. Đilas je iznio jasnu poruku da ni četnici ni ustaše ne zaslužuju da se nazivaju Srbima, Hrvatima, niti ljudima. Ova generalizacija imala je za cilj da potpuno delegitimizira njihove političke i vojničke aktivnosti u očima jugoslovenske javnosti.
Đilasovo djelo “Plemenita mržnja” bilo je izraz radikalnog stava prema neprijateljima partizanskog pokreta, ali i odraz jednog šireg trenda unutar tadašnje jugoslovenske komunističke ideologije. Kroz takve tekstove, partizanski pokret i komunistička vlast nastojali su oblikovati javno mnijenje i stvoriti jasnu distinkciju između “prijatelja” i “neprijatelja” revolucije. Njegova retorika bila je oštra i bez kompromisa, a cilj je bio potaknuti mržnju prema onima koje je smatrao izdajnicima i zločincima.
- Kroz članak je Đilas napravio nekoliko ključnih tvrdnji:
- Četnici su bili odgovorni za brutalne zločine nad muslimanskim stanovništvom.
- Podržavala ih je londonska izbjeglička vlada na čelu s Dražom Mihailovićem.
- Četnici su se u zločinima takmičili s ustašama, a u izdaji su ih čak i nadmašili.
- Đilas ih je opisao kao neprijatelje svih naroda Jugoslavije, odbacivši bilo kakav nacionalni identitet koji bi mogao biti povezan s njima.
Zaključak Đilasovog članka bio je jasan i bez kompromisa. Za njega, četnici i ustaše nisu bili samo politički neprijatelji partizanskog pokreta, već moralno izopačeni zločinci koji su izdali ne samo svoje narode, već i osnovne ljudske vrijednosti. Njegova osuda ovih grupa bila je izrazito emotivna i oštra, što je bilo karakteristično za tadašnju komunističku propagandu. Đilasov članak, iako pun gnjeva i mržnje, služio je kao sredstvo mobilizacije javnosti protiv četničkog pokreta, ali i kao podsjetnik na brutalnost rata i zločine počinjene nad nevinih ljudima.
U konačnici, Đilasova “Plemenita mržnja” ostala je važan istorijski dokument, ne samo zbog svojih političkih poruka, već i kao primjer retoričke strategije komunističke vlasti tokom Drugog svjetskog rata.
Osim političkih i ideoloških poruka, Đilasov članak “Plemenita mržnja” odražavao je i širi kontekst brutalnosti rata, gdje su granice između prijatelja i neprijatelja bile oštre i nepopustljive. Njegova upotreba izraza poput “grobara srpskog naroda” i “prljavih zločinaca” nije bila samo retorička figura, već izraz dubokog uvjerenja da se rat protiv fašizma, ustaša i četnika vodio ne samo na bojnom polju, već i na moralnoj ravni. Đilas je kroz svoje riječi nastojao ojačati moralnu snagu partizanskog pokreta i dati opravdanje za oštre mjere koje su se poduzimale protiv onih koji su smatrani izdajnicima. U takvom okruženju, mržnja prema neprijatelju bila je predstavljena kao moralno opravdana i plemenita, što je bio pokušaj da se u narodu probudi osjećaj pravednosti i neophodnosti borbe za oslobođenje.
