Reakcije na Pismo Članova Predsjedništva BiH UN-u: Održavanje Status Quo ili Put ka Nezavisnosti?
U današnjem političkom okruženju Bosne i Hercegovine, pitanje uloge stranih predstavnika i institucija postaje sve aktuelnije. Nakon što su Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović, članovi Predsjedništva BiH, uputili pismo Vijeću sigurnosti UN-a, reakcije su bile brze i oštre. Članica Predsjedništva iz reda srpskog naroda, Željka Cvijanović, iznijela je svoj stav o ovom pitanju, naglašavajući potrebu za jačanjem domaćih institucija i oslobađanjem od stranih utjecaja. U ovom kontekstu, važno je razumjeti kako je ova tema postala centralna tačka političkih debata u zemlji, gdje se miješaju interesi domaćih političara i vanjskih aktera.
U svom obraćanju, Cvijanović je istaknula da je političko Sarajevo uporno u odbrani pozicije Christiana Schmidta, trenutnog visokog predstavnika, kojeg institucije u Republici Srpskoj ne priznaju. Ova situacija dodatno komplikuje već napetu političku klimu u zemlji, gdje se često postavlja pitanje legitimiteta stranih predstavnika u procesu donošenja odluka. Prema njenim riječima, BiH treba da se oslobađa upliva stranih destabilizatora i omogući domaćim institucijama da preuzmu odgovornost za ključne procese u zemlji. Ovaj postulat predstavlja izazov za stabilnost, jer se mnogi građani i politički lideri plaše da bi potpuno povlačenje stranih aktera moglo dovesti do novog političkog haosa.
Ono što Članica Predsjedništva ističe jeste da se broj međunarodnih aktera koji razumiju potrebu za ovim promjenama neprekidno povećava. U tom kontekstu, ona smatra da su potezi Izetbegovića i Džaferovića samo „očajnički pokušaji“ održavanja postojećeg stanja, koje, prema njenim riječima, šteti demokratskoj volji građana. U ovom slučaju, možemo se zapitati: Koliko će vremena proći dok strana intervencija ne prestane biti dominantan faktor u političkom životu BiH? Sa jedne strane, postoje oni koji vjeruju da je neophodno zadržati stranu podršku, dok su s druge strane oni koji vjeruju da je ključno osloniti se na sopstvene snage.
Izetbegović i Džaferović su u svom pismu naglasili da bi smanjivanje ili ukidanje ovlasti OHR-a moglo predstavljati rizik za stabilnost države, posebno ako se to dogodi prije ispunjavanja uslova iz Programa 5+2. OHR se, prema njihovom mišljenju, nalazi u ključnoj poziciji kao garant provedbe civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. Ovaj sporazum, koji je potpisan 1995. godine, postavio je temelje za mirnu koegzistenciju mnogih etničkih grupa u BiH, ali i dalje ostaje predmet rasprava i nesuglasica. U tom smislu, mnogi analitičari smatraju da bi svaki pokušaj ukidanja OHR-a mogao biti teška greška koja bi gurnula zemlju ka novim sukobima i podjelama.
Uloga OHR-a se često dovodi u pitanje, posebno među političkim liderima iz Republike Srpske. Mnogi smatraju da je vrijeme da se završi era stranih posrednika i da se BiH mora suočiti s vlastitim izazovima, oslanjajući se na sopstvene snage i kapacitete. Međutim, protivnici ovog stava ukazuju na to da bi bez pravilnog nadzora moglo doći do ponovnog izbijanja sukoba ili destabilizacije regiona, što bi bilo izuzetno štetno za sve uključene strane. Stoga, postoji potreba za balansiranjem između domaće autonomije i potrebe za međunarodnim nadzorom kako bi se osigurala dugoročna stabilnost i mir.
Ova situacija takođe otvara pitanje kako će međunarodna zajednica reagovati na trenutne političke tenzije u BiH. Odgovor na ovo pitanje može imati dugoročne posljedice po sigurnost i stabilnost cijelog Balkanskog regiona. U tom smislu, međunarodna zajednica mora pažljivo razmotriti svoje poteze, kako bi zadržala ravnotežu i pomogla BiH da izgradi održivu budućnost. Važno je napomenuti da svaka intervencija, ili nedostatak iste, može uticati na put BiH ka evropskim integracijama, koje su za mnoge građane i političke stranke prioritet. Da bi se postigla stabilnost, ključno je da međunarodna zajednica bude aktivna, ali ne i dominantna.
Na kraju, čini se da su pred Bosnom i Hercegovinom veliki izazovi, ali i prilike. Kako bi se izgradila stabilna i prosperitetna budućnost, potrebno je otvoreno razgovarati o ovim pitanjima, slušati sve strane i raditi na postizanju kompromisa. Samo kroz suradnju i dijalog moguće je pronaći rješenja koja će zadovoljiti sve građane BiH, bez obzira na njihovu etničku ili političku pripadnost. U tom svjetlu, potrebno je razvijati platforme za dijalog koje će omogućiti konstruktivnu komunikaciju između različitih političkih aktera i etničkih zajednica. Također, važno je raditi na jačanju civilnog društva i obrazovnih institucija koje mogu podržati proces izgradnje povjerenja među građanima.
