Razgovaraju dvije prijateljice, a jedna pita drugu: “Čujem da ti se sin oženio, a kćerka udala. Kakva ti je snaha, da čujem?”
Prva žena, uz uzdah, odgovara: “Ma, šuti draga. Ne dao Bog nikome… Takvog insana još nisam srela. Ne da sinu disati! Ujutro mu ona gospodari, on njoj nosi doručak u krevet, kao da je carica. Kad priča s njom, u nju gleda kao da je opsihren. A ne smije ni korak napraviti bez nje, niti nešto kupiti što se njemu sviđa dok ona ne odobri. Jučer ga zatekoh kako usisava! Kod mene nije ni znao kako usisivač izgleda. A najviše me pogodi što snaha nema stida – predamnom se ljube, ona mu sjeda u krilo, pa ja, stara, moram pogled skretati. Svašta insan doživi, ali da ću dočekati da mi sin bude papučar – to nisam mogla ni sanjati.”
Druga prijateljica, sa zanimanjem, pita: “Šta ćeš, draga moja, dobričike uvijek safataju rospije. Nego, kakav ti je zet?”
Raspoloženje sagovornice se popravi i s osmijehom odgovori: “E, Bog me počastio sa zetom! Da znaš kakav je to čovjek, kako pazi moju kćerku, samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti ujutro ustane, napravi joj doručak i odnese u krevet, kaže neka se odmori. Vazda nešto po kući radi. A kad ona priča, on je gleda kao da su joj umjesto zuba zlatnici. Sav se topi od nje. Tako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, ili joj uvijek kaže ako će negdje. Vidi se da ozbiljno shvata brak. Ništa ne kupuje bez nje, sve nju pita: ‘Dušice, hoćemo li ovo, možemo li ono, sviđa li ti se?’
Ništa mu nije teško, ni da pomogne u kući, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, stavi je u krilo. Kad vidim kakav je to insan i kako je voli, sve bih plakala od sreće.”
Njihova priča, prenesena kroz šalu, pokazuje različite percepcije o odnosima u braku i o tome kako različite osobe doživljavaju ljubav i poštovanje u svakodnevnom životu.
n-um
