Trenutna geopolitička dinamika u vezi s Bosnom i Hercegovinom unosi dodatnu neizvjesnost za vlasti u entitetu Republika Srpska, a naročito za njenog lidera Milorada Dodika, koji se sve češće nalazi u fokusu kritike, sankcija i međunarodne izolacije. Iako su pojedini mediji iz Banje Luke požurili da predstave izjave Christophera Landaua, zamjenika američkog državnog tajnika, kao znak podrške novoj politici prema BiH, stvarna poruka njegovog nastupa je mnogo kompleksnija i manje povoljna za aktuelnu vlast u RS-u.
Landau je jasno ponovio stav da je neophodna potpuna usklađenost između politika SAD-a i Evropske unije kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Ta usklađenost podrazumijeva beskompromisnu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, uz naglašenu potrebu da se zemlja što prije približi NATO integracijama. Poseban akcenat stavljen je na činjenicu da će Evropska unija, a ne isključivo SAD, sada preuzeti aktivniju ulogu u procesima stabilizacije i reformi u BiH, što predstavlja važan strateški pomak.
U tom kontekstu, podrška OHR-u (Uredu visokog predstavnika) potvrđena u Daytonu ima izuzetnu težinu. Iako je taj detalj prešućen u većini režimskih medija u RS-u, međunarodna zajednica je time pokazala da neće tolerisati pokušaje razgradnje dejtonskog poretka i državnih institucija.
Istovremeno, promjena u strukturi diplomatskog angažmana, u kojoj glavnu ulogu preuzimaju Velika Britanija, Njemačka i Francuska, dodatno otežava poziciju vlasti u RS-u. Radi se o zemljama koje su potpisnice nedavno objavljenog “non-papera”, dokumenta koji najavljuje moguće sankcije i političke mjere protiv destabilizirajućih faktora u BiH.
Posebno je značajna činjenica da Velika Britanija važi za najvećeg evropskog saveznika Ukrajine i izuzetno se protivi malignom ruskom uticaju na Balkanu, u kojem se sve češće vidi Dodikova politika. Saradnja između Beograda i Moskve, s Dodikom kao ključnim operativcem, bila je jedna od tema koju je u svom intervjuu za “Slobodnu Bosnu” obradio Čedomir Stojković, lider Grupe Oktobar i beogradski advokat.
Prema Stojkoviću, Aleksandar Vučić vrlo dobro zna ulogu koju je Vladimir Putin dodijelio Dodiku. Njihova strategija uključuje:
-
Destabilizaciju BiH putem secesionističkih narativa,
-
Povezivanje lokalnih političkih poteza s geostrateškim ciljevima Kremlja,
-
Reakciju Srbije na evropske sankcije kao pitanje nacionalne bezbjednosti.
Vučićeva odluka da pitanje sankcija Dodiku uključi kao tačku dnevnog reda Savjeta za nacionalnu bezbjednost Srbije, te postavljanje zadataka Generalštabu Vojske Srbije, jasno ukazuje na stepen sinhronizacije između Beograda i Banje Luke. To dodatno potvrđuje tezu da se Dodikova politika vodi iz Beograda, dok on, kako slikovito kaže Stojković, ne bi imao ni “mješalicu, ni lopatu, ni malter”, da nije Vučića i Putina koji su osmislili cijeli plan.
Stojković ide i korak dalje, objašnjavajući da sve ono što Dodik trenutno sprovodi nije samo lokalna politička avantura, već dio šireg plana destabilizacije regiona, u kojem Beograd i Moskva igraju ključne uloge, a RS postaje poligon za isprobavanje tih strategija. U toj šemi, Dodik ne djeluje ni u interesu građana RS-a, niti u interesu Bosne i Hercegovine, već kao instrument vanjskih sila koje teže promjeni postojećeg evropskog poretka.
Ove okolnosti otvaraju ozbiljna pitanja za budućnost Bosne i Hercegovine. Ukoliko se Evropa i SAD odlučno ne suprotstave ovakvim strategijama, opasnost od dublje destabilizacije regiona ostaje visoka. Ipak, ohrabruje činjenica da ključni međunarodni akteri sada djeluju sinhronizovano, šaljući jasnu poruku da nema mjesta secesionizmu i podrivanju mira.
Zaključno, trenutni razvoj događaja sve više pokazuje da se međunarodna zajednica neće povući pred prijetnjama, već nastoji kroz politički, diplomatski i, ako zatreba, sigurnosni angažman zaštititi cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine. Za Milorada Dodika to znači kraj jednog perioda euforije i početak faze ozbiljnog političkog pritiska, koji će, sudeći prema najavama iz EU, biti usmjeren na političko neutralisanje destabilizirajućih elemenata.
U takvom okruženju, RS će se morati suočiti sa sve većim zahtjevima za odgovornost, dok se regionalni akteri, poput Srbije, suočavaju s vlastitim izborom – nastaviti s politikom konfrontacije ili se okrenuti stabilnosti i evropskoj saradnji. Jedno je sigurno: vrijeme političke dvosmislenosti i otvorene podrške secesionizmu neumitno prolazi.
