Priča o čovjeku koji nije otišao ni svom ocu na dženazu
“Neće niko ostati nezakopan, pa neću ni ja! Šta me briga, ako vam budem smetao, kopajte me, a ako vam i to bude mrsko, samo se vi bavite svojim poslom, izjest će me živina, kao i svakoga.” Ove riječi često sam čuo od starijih ljudi iz mog kraja kad su pričali o starom Ibrišimu. Nikada ga nisam vidio, ni ja ni oni od kojih sam slušao te priče. Ali, kad se o nekome i nečemu toliko priča, tu mora biti nešto istinito. Takve priče, iako ponekad preuveličane, često nose važne pouke.
Ibrišim, ili Briše, kako su ga zvali, bio je osebujan čovjek. Nikada se nije ženio niti je imao svoju porodicu. Naravno, nije ga roda donijela, imao je on porodicu. Njegova majka, kako kažu, bila je divna žena, ali umrla je odmah nakon što ga je rodila. Ostali su on i njegov otac sami. Njegov otac nije bio pričljiv čovjek. Napunio bi svoj čibuk duhanom i posvetio se svojim poslovima.
Držao je mnogo ovaca i od toga dobro živio. Bio je vješt u pravljenju sepeta od pruća, a imao je i sina o kojem je trebao brinuti. Briše je poštovao svog oca, pomalo ga se i bojao, iako ovaj nikada nije povisio ton na njega, a kamoli ga udario. Kako su zajedno živjeli, niko nije znao, ali su tako godinama opstajali, valjda, trpeći jedan drugog. Zna se pouzdano da su bili halapljivi i brzi u jelu jer bi onaj koji posljednji završi prao suđe.
Jednog dana, Briše je našao svog oca mrtvog u potoku ispod sela – kažu da ga je strefila kap dok je pleo sepet. Taj događaj je potpuno promijenio Brišu. “Treba njemu hitno kakav dobar hodža!”, govorili su u selu. Nije otišao ni na očevu dženazu. “Vidite da je nagrajisao! Ne daj Bože nikome!”
Briše bi povazdan čuvao ovce, rijetko se pojavljivao među ljudima, a kad bi se i pojavio, gledao je da na svoj grub način nekoga uvrijedi. Niko mu nije odgovarao, jer se činilo da baš to i čeka – da iz sebe istrese sav poganluk koji je imao. “Taj bi i Ćabi zamjerku našao”, govorili su ljudi za njim. Skuditi djevojku koja je bila za udaje, ocrniti poštena čovjeka na pravdi Boga, nareziliti djecu, pustiti ovce u tuđe njive, a svoje braniti puškom – to su bile njegove omiljene rabote.
“Bolan, Briše, kako te nije strah Boga? Ne valja tako. Ne valja se sa svijetom igrati. I sam znaš da ko tako bude radio, neće mu duša ispustiti dok mu se sve ne vrati. Valja pred Boga stati. Misliš li ti ikada umrijeti?” govorili su mu smjeliji, znajući unaprijed da od takve priče nema fajde. Niko nikad nije zapamtio da je Ibrišim otišao nekome na dženazu ili sprovod. U selu je bilo i muslimana i katolika, pa se jednako išlo i na dženaze i na sprovode. Dok bi se povorka kretala za umrlim, on bi tjerao ovce oko sela, vičući na njih iz sveg glasa, kao da želi pokazati da ima preča posla.
Ni kada se nesretnim slučajem utopio mladić, njegov prvi komšija, nije mu došao na dženazu. Bila je to nezapamćena žalost. Svi su plakali, osim Briše, koji je pjevušio oko sela i vikao na svoje ovce:
“Ljudi moji, da vam nešto kažem,
Baraba sam i parice slažem,
Cijeli život ovako uživ’o,
Pocrkajte ako vam je krivo!”
“Moj Briše, zar bar danas nećeš na dženazu kao i ostali svijet?” “Imam ja pametnija posla od toga!” “Nemaš ti pameti ni koliko onaj mrav! Ko će tebi doći kad umreš? Ko će te u mezar spustiti? Misliš li ikad o tome?” “Neće niko ostati nezakopan, pa neću ni ja! Šta me briga, ako vam budem smetao, kopajte me, a ako vam i to bude mrsko, samo se vi bavite svojim poslom, izjest će me živina, kao i svakoga!”
Prolazilo je vrijeme, svijet se rađao i umirao, ženio i udavao, a selo se mijenjalo. Samo je Briše ostao isti. Jednog dana, selom se pronese vijest da nema Briše. Nikom nije bio drag, ali niko nije bio sretan zbog toga. Pričalo se da su ga vidjeli kako odlazi u šumu s užetom i sjekirom u ruci. Cijelo selo se diglo u potragu, pretražili svaki kutak, ali ni traga od njega.
“Tobejarabi, kao da je u zemlju propao!” “Da ga je barem naći pa da mu se dženaza klanja!” “Nije je ni on nikom klanj’o!” “I to što kažeš!” S vremenom su ga prestali tražiti. Nije se nikad pojavio niti mu se dženaza klanjala. Gdje ga je živina pojela – ne zna se.
