Globalna energetska scena suočava se s ozbiljnim potresom nakon dramatične odluke Irana da zatvori Hormuški tjesnac, jednu od najvažnijih pomorskih arterija na svijetu. Ovaj potez izazvao je snažne reakcije na tržištima nafte i plina, dok analitičari upozoravaju da bi posljedice mogle biti dalekosežne, posebno za azijske zemlje koje u velikoj mjeri zavise od uvoza energenata. Dok cijene energenata rastu, pojedine države mogle bi se suočiti i s fizičkim nestašicama struje i grijanja.
Prema dostupnim podacima, kroz Hormuški tjesnac je tokom 2025. godine dnevno prolazilo oko 13 miliona barela sirove nafte, što čini približno trećinu ukupnog svjetskog pomorskog transporta ovog energenta. Zbog toga je ova uska morska ruta između Omana i Irana od presudne važnosti za stabilnost globalnog tržišta. Njeno zatvaranje ne predstavlja samo regionalni problem, već direktan udar na svjetsku ekonomiju.
Reakcija tržišta bila je trenutna. Cijena sirove nafte Brent, koja se koristi kao globalni referentni standard, zabilježila je rast od 2,6%, dosegnuvši oko 80 dolara po barelu. U poređenju s periodom prije izbijanja sukoba, to je gotovo desetpostotni skok. Pojedini analitičari upozoravaju da bi, u slučaju dugotrajne blokade, cijena mogla premašiti i 100 dolara po barelu. Takav scenarij imao bi domino-efekat na cijene goriva, električne energije i grijanja širom svijeta.
Posebno zabrinjava činjenica da je ugrožen i transport ukapljenog prirodnog plina (UPP). Oko 20% globalnog izvoza UPP-a dolazi iz zemalja Perzijskog zaljeva, prvenstveno iz Katara, čije isporuke prolaze upravo kroz ovaj tjesnac. Nakon napada dronovima na katarska postrojenja u industrijskim zonama Ras Laffan i Mesaieed, Doha je bila primorana obustaviti proizvodnju. To dodatno komplikuje situaciju na tržištu plina.
Najveći teret krize, prema procjenama stručnjaka, snosit će zemlje Južne Azije. Njihova zavisnost od uvoza energenata iz Zaljeva čini ih izuzetno ranjivim na poremećaje u opskrbi.
Posebno su izložene:
- Pakistan, koji čak 99% uvoza UPP-a dobavlja iz Katara i UAE-a
- Bangladeš, s 72% zavisnosti od istih izvora
- Indija, koja 53% uvoza UPP-a veže za region Zaljeva
Problem dodatno otežava činjenica da Pakistan i Bangladeš raspolažu ograničenim skladišnim kapacitetima. Bangladeš se već suočava sa strukturnim deficitom plina koji premašuje 1,3 milijarde kubnih stopa dnevno. U slučaju dužeg prekida isporuka, ove zemlje vjerovatno neće moći agresivno konkurisati na spot tržištu, već će biti primorane na smanjenje potrošnje, što bi moglo rezultirati restrikcijama električne energije.
Indija se nalazi u posebno složenoj situaciji. Osim što više od polovine njenog uvoza UPP-a dolazi iz Zaljeva, značajan dio cijena vezan je uz Brent indeks. To znači da rast cijene nafte automatski podiže i troškove plina. Ovaj dvostruki udar pogađa i opskrbu i državne finansije, stvarajući pritisak na tekući račun platnog bilansa. Uz to, oko 60% indijskog uvoza nafte dolazi s Bliskog istoka, što dodatno povećava ranjivost.
Kada je riječ o Kini, situacija je nešto kompleksnija. Kao najveći svjetski uvoznik sirove nafte, Kina je značajno izložena poremećajima, jer oko 40% njenog uvoza prolazi kroz Hormuški tjesnac. Također, oko 30% kineskog uvoza UPP-a dolazi iz Katara i UAE-a. Ipak, Peking raspolaže znatnim strateškim rezervama – krajem februara zalihe UPP-a iznosile su oko 7,6 miliona tona. To joj pruža kratkoročnu sigurnost, ali bi dugotrajna blokada natjerala Kinu da se takmiči za alternativne isporuke s atlantskog tržišta, što bi dodatno podiglo cijene u Aziji.
Situacija u Japanu i Južnoj Koreji također izaziva zabrinutost. Oko 75% japanskog i 70% južnokorejskog uvoza nafte dolazi s Bliskog istoka. Iako je njihova zavisnost od UPP-a iz Zaljeva manja nego kod južnoazijskih zemalja, njihove rezerve su ograničene. Južna Koreja raspolaže s oko 3,5 miliona tona UPP-a u rezervi, dok Japan ima oko 4,4 miliona tona, što je dovoljno za dvije do četiri sedmice redovne potrošnje. Južna Koreja je dodatno ranjiva jer neto uvoz nafte čini 2,7% njenog BDP-a.
U Jugoistočnoj Aziji, poput Tajlanda, Filipina i drugih zemalja, primarni problem bit će rast cijena, a ne nužno nestašice. Tajland je posebno izložen jer njegov neto uvoz nafte čini 4,7% BDP-a. Svako povećanje cijene nafte od 10% pogoršava tekući račun za približno pola procentnog poena BDP-a.
Ako se situacija ne stabilizira, mogući su sljedeći scenariji:
- Daljnji rast cijena nafte iznad 100 dolara po barelu
- Restrikcije električne energije u Južnoj Aziji
- Povećana konkurencija između Azije i Evrope za UPP s Atlantika
- Pritisak na budžete država koje ovise o uvozu energenata
Zaključno, zatvaranje Hormuškog tjesnaca predstavlja jedan od najozbiljnijih energetskih izazova posljednjih godina. Iako cijeli svijet osjeća posljedice kroz rast cijena, najranjivije države mogle bi se suočiti s mnogo težim scenarijem – stvarnim nestašicama struje i grijanja. Ishod će u velikoj mjeri zavisiti od trajanja blokade, spremnosti velikih proizvođača da povećaju isporuke te sposobnosti pogođenih zemalja da pronađu alternativne izvore snabdijevanja. Energetska sigurnost, koja je godinama smatrana podrazumijevanom u mnogim državama, sada se pokazuje kao krhka i podložna geopolitičkim potresima.
