U proteklim mjesecima, javni radiotelevizijski servis entiteta Republika Srpska (RTRS), zajedno sa državnom novinskom agencijom SRNA, vodio je gotovo konstantnu kampanju protiv pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine, prvenstveno Suda BiH i Tužilaštva BiH. Njihove dnevne vijesti, politički komentari i specijalne emisije bile su ispunjene retorikom kojom su se ovi organi označavali kao „neustavni“. Ova tvrdnja nije bila izuzetak već pravilo – gotovo da nije prošla nijedna informacija o radu ovih tijela, a da taj izraz nije bio prisutan. Međutim, sve se iznenada promijenilo u trenutku kada je politička realnost zakucala na vrata.
Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i jedan od najutjecajnijih političara u tom entitetu, pojavio se pred Sudom BiH u vezi s procesom u kojem je optužen za napad na ustavni poredak države. Taj čin bio je ključan kako bi mu bila ukinuta mjera pritvora. Istovremeno, to je bio i trenutak u kojem se RTRS-ova uređivačka politika drastično izmijenila. Odjednom, retorika koja je mjesecima oblikovala javni diskurs počela je blijediti. U informativnim emisijama, koje imaju veliki utjecaj na formiranje mišljenja građana Republike Srpske, više se nije koristio epitet “neustavni” kada se govorilo o pravosuđu BiH.
Ova iznenadna tišina nije slučajna. U pitanju je politički uslovljena promjena narativa, što je već viđeni obrazac ponašanja kada se interes pojedinca ili političke grupe ne može više uskladiti s dosadašnjim stavovima. S obzirom na to da se Dodik lično našao pred institucijom koju je do tada javno negirao, bilo je nužno ublažiti stavove, bar privremeno. Takva promjena u javnoj retorici RTRS-a odražava duboku povezanost između medija i političkih struktura vlasti.
Promjena stava RTRS-a može se analizirati kroz nekoliko očiglednih faza:
-
Intenzivna kampanja negacije – Sud BiH i Tužilaštvo BiH svakodnevno su opisivani kao ilegalni i politički instrumenti međunarodne zajednice.
-
Politički preokret – Dodik se pojavljuje pred sudom, priznajući time indirektno njegov legitimitet.
-
Medijsko prilagođavanje – RTRS prestaje koristiti diskvalifikacijski jezik i mijenja ton izvještavanja.
Ovakva elastičnost narativa nije samo simptom medijske manipulacije, već i šireg problema instrumentalizacije institucija i javnosti zarad političkih ciljeva. RTRS, kao javni servis koji bi trebao biti objektivan, pokazuje time da prvenstveno služi interesima političke elite, a ne građana.
S obzirom na to da se uskoro očekuje drugostepena presuda u predmetu protiv Dodika, ne bi bilo iznenađenje da se RTRS, ukoliko presuda bude oslobađajuća, u potpunosti preorijentiše. Moguće je da će otići čak i korak dalje – iz prethodnog osporavanja bi mogli preći u otvoreno veličanje i odobravanje rada državnog pravosuđa. Takav zaokret bio bi koristan za legitimizaciju Dodikove pravne „pobjede“, ali bi istovremeno dodatno kompromitovao integritet javnog informisanja.
Ovakve prakse otvaraju važna pitanja o ulozi javnih medija u demokratskom društvu. Da li je njihova svrha da informišu objektivno, ili da budu glasnogovornici moći? Ako se informacija prilagođava prema interesima trenutnog političkog rukovodstva, tada se gubi osnovna svrha novinarstva – služenje istini i građanima. U tom kontekstu, RTRS ne djeluje kao nezavisni medij, već kao propagandni aparat, spreman da preokrene narativ kako bi se uskladio s političkim potrebama svojih pokrovitelja.
Dodikovo pojavljivanje pred Sudom BiH, iako tehnički proceduralno pitanje, zapravo je razotkrilo duboku hipokriziju političko-medijskog aparata u Republici Srpskoj. Ono što se mjesecima odbacivalo kao nelegitimno, sada se koristi kao sredstvo pravne zaštite. U tom paradoksu leži ključni problem – nestanak dosljednosti i integriteta. Medijska slika, umjesto da bude refleksija stvarnosti, postaje sredstvo oblikovanja percepcije po diktatu moći.
U konačnici, situacija s RTRS-om pokazuje da promjene retorike nisu rezultat institucionalnog sazrijevanja ili priznanja grešaka, već su izraz političkog oportunizma. Takav pristup, nažalost, dodatno narušava povjerenje građana u medije, pravosuđe i institucije u cjelini. Ako se retorika mijenja samo kad to koristi vladajućima, pitanje je – gdje je kraj manipulaciji, i gdje počinje odgovornost?
Sve ovo ukazuje na dublju krizu povjerenja u institucije i medije u Bosni i Hercegovini, gdje politički interes nadvladava principe pravne jednakosti i profesionalnog izvještavanja. Kada javni servisi poput RTRS-a postanu alat političkog pragmatizma, a ne glas razuma i objektivne informacije, onda je jasno da građani gube jedan od ključnih stubova demokratskog društva. Dugoročno, ovakvo ponašanje stvara opasnu kulturu relativizacije istine, u kojoj se istina mijenja u skladu s trenutnom političkom koristi. Ako se ovakav obrazac nastavi, ne samo da će biti urušen kredibilitet javnog informisanja, već će i demokratski procesi u zemlji biti dovedeni u pitanje. Upravo zato, nužno je da se traži veća odgovornost i transparentnost kako u radu pravosudnih institucija, tako i u načinu na koji ih mediji prikazuju javnosti.
