U posljednjem obraćanju pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija došlo je do burnih rasprava i suprotstavljenih mišljenja, posebno između predstavnika Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske. Glavna tema bila je rad Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, institucije osnovane kako bi se dovršili procesi započeti pred Međunarodnim kaznenim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Ovaj mehanizam nastoji očuvati pravdu i suočavanje s prošlošću u regiji pogođenoj ratnim zločinima.
Uvod u temu i ključne izjave
Sastanak je obilježen izvještajima predsjednice Mehanizma, Graciele Gatti Santana, i glavnog tužitelja Sergea Brammertza. Sutkinja Santana je istaknula slučaj Jojić i Radeta, nazvavši ga jednim od najtežih primjera nesuradnje sa sudovima, zbog čega Srbija i dalje odbija izručiti optužene Haagu. S druge strane, Brammertz je naglasio da je njegov ured u posljednjih godinu dana zaprimio više od 400 zahtjeva za pomoć nacionalnih sudova, što ukazuje na važnost daljnjeg postojanja Mehanizma. Ipak, istaknuto je kako neke države pružaju utočište osumnjičenima za ratne zločine, čime se otežava sprovođenje pravde.
Izlaganje Srbije i reakcije
Srbijanska ministrica pravosuđa, Maja Popović, optužila je Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku za pristranost. Tvrdila je da se u Hrvatskoj za ratne zločine sudi isključivo Srbima, dok se zločini nad Srbima ignoriraju. Također je postavila pitanje zašto se, primjerice, u Hrvatskoj veliča Franjo Tuđman imenovanjem aerodroma njegovim imenom, dok se Srbiji zamjera davanje imena ulicama po ratnim zločincima. Posebno je kritizirala odluke kojima su Naser Orić i Ante Gotovina oslobođeni optužbi, smatrajući to nepravdom prema srpskim žrtvama.
Na ovu izjavu je odgovorio stalni predstavnik BiH pri UN-u, Zlatko Lagumdžija, naglašavajući značaj rada Mehanizma za proces pomirenja u regiji. Istakao je da se pravda ne završava presudama već uključuje kontinuiranu saradnju među državama i institucijama. Posebnu pažnju posvetio je problemu glorifikacije ratnih zločinaca u Srbiji, izdvojivši primjere negiranja genocida u Srebrenici i veličanja osuđenih poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Važni zaključci i pozivi na akciju
Lagumdžija je citirao riječi Radislava Krstića, osuđenog za genocid u Srebrenici, koji je izrazio nadu za mirnu budućnost Balkana. Međutim, naglasio je da se riječi moraju pretočiti u djela, posebno u pogledu otkrivanja lokacija masovnih grobnica preostalih žrtava. Pozvao je na suočavanje sa stvarnošću kako bi se omogućilo pomirenje, upozoravajući da negiranje zločina ne samo da vrijeđa sjećanje na žrtve već i otežava izgradnju povjerenja.
Ambasador Hrvatske pri UN-u, Ivan Šimonović, podržao je rad Mehanizma, ali je također osudio Srbiju za izostanak odgovornosti za vlastitu prošlost. Posebno je ukazao na razliku između Franje Tuđmana, koji je, prema njegovim riječima, branio Hrvatsku, i Slobodana Miloševića, kojeg smatra odgovornim za agresiju i zločine na Balkanu.
Zaključak i apel za pravdu
Zaključno, obraćanja na ovom sastanku naglasila su važnost nastavka rada Mehanizma kako bi se osigurala pravda za žrtve i spriječilo negiranje zločina. Predstavnici su istaknuli da je pomirenje moguće jedino kroz priznanje zločina i iskreno suočavanje s prošlošću. Očuvanje nasljeđa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu ključni je korak ka stabilizaciji regije i jačanju međunarodnog prava.
Problemi s negiranjem zločina i glorifikacijom ratnih zločinaca
Jedan od ključnih problema koji su istaknuti tokom sjednice bio je kontinuirano negiranje zločina u regiji. Ovo uključuje revizionizam, kojim se pokušavaju reinterpretirati historijske činjenice, kao i veličanje osoba osuđenih za ratne zločine. Posebno su problematične prakse poput imenovanja ulica i institucija po ratnim zločincima, što, prema riječima Zlatka Lagumdžije, dodatno produbljuje podjele i otežava izgradnju povjerenja među narodima. Negiranje genocida u Srebrenici posebno je osjetljiva tema koja ne samo da vrijeđa sjećanje na žrtve, već izaziva osjećaj nepravde kod preživjelih i njihovih porodica.
Značaj očuvanja arhiva i edukacije budućih generacija
S druge strane, istaknuta je i pozitivna strana rada Mehanizma, posebno u vezi s digitalizacijom arhiva. Ovi arhivi, prema riječima Lagumdžije, predstavljaju trajnu vrijednost za edukaciju budućih generacija. Digitalizirani dokazi i presude ne samo da omogućavaju bolji uvid u historijske događaje, već služe i kao podsjetnik na nužnost poštivanja međunarodnog prava. U tom kontekstu, predloženo je da se nastavi raditi na stvaranju obrazovnih programa koji će omogućiti mladima iz regije da bolje razumiju prošlost i izbjegnu greške prethodnih generacija. Edukacija je prepoznata kao ključni alat za sprječavanje budućih sukoba i izgradnju trajnog mira.
