Dok sam se jučer vraćao s posla, slučajno sam sreo starog prijatelja kako stoji pored ceste i pokušava da nađe prevoz. Odlučio sam stati i povesti ga.
„Gdje si, brate, nema te nigdje kao ni kafe u ratu! Šta ima novo, kuda si se zaputio?“ upitah ga s osmijehom.
„Ma evo, štopam već skoro sat vremena, niko da mi stane, baš me obradova kad sam te ugledao,“ odgovori on, vidno iscrpljen. „Ništa posebno, nisam našao nikakav posao, nezgodno je baš, znaš kako je kad se ne radi… Čekam odgovor za vizu, sve papire sam poslao, ali se oteže… A krenuo sam malo do kladionice. Ne ide mi ovih dana, ali svejedno uporno igram, već dva mjeseca ništa nisam dobio. Ne igram nasumično, pomno biram parove, ali uvijek promašim jednu utakmicu.“
„Brate, ostavi se toga,“ rekoh mu, „nema sreće u takvom novcu. Malo ko se obogatio na taj način, a i onaj ko se obogatio, brzo je izgubio.“
„Znam, ali imam nadu da će mi se uskoro posrećiti. Uzeo sam od matere 10 KM, slagao joj da mi treba za dopunu telefona,“ reče uz smijeh. „Ali ovaj put imam pet sigurnih parova, kvote nisu velike, ali ako dobijem, biću 40 KM u plusu.“
„Hajde da ti pokažem jednu kladionicu u kojoj sigurno nećeš izgubiti,“ rekoh mu ozbiljno.
„Ma daj, gdje je ta kladionica?“ upita on s nevjericom.
„Samo se opusti i uživaj u vožnji,“ rekoh mu dok sam skretao s glavne ceste prema malom naselju iza grada. Zaustavio sam se ispred stare trošne kuće.
„Ma daj, brate, šališ se? Gdje ovdje ima kladionica?“
„Nažalost, ovo nije napuštena kuća. Ovdje živi jedna nana, sama. Sin joj je davno poginuo, muž joj je umro prije nekoliko godina, a ona nema nikog svog. Živi od onog što joj ljudi donesu.“
„Pa kakve veze ima ona s kladionicom?“ upita zbunjeno.
„Hajde da joj daš tih 10 maraka kao sadaku,“ rekoh mu. „Ako za sedmicu ne dobiješ nešto zauzvrat, ja ću ti vratiti duplo.“
Nasmijao se, ali je pristao. Izašli smo iz auta i uputili se prema kući. Nana nas je dočekala s osmijehom na vratima. Objasnili smo joj da smo došli da joj damo malo novca. Bila je presretna, grlila nas je i blagosiljala.
„Bog vam dao svako dobro, djeco moja! Baš mi je tih 10 maraka trebalo da platim struju. Allah vas nagradio, sačuvao od svakog zla!“
Dok smo se vozili nazad prema gradu, prijatelj je bio vidno ganut.
„Kako je nana blagosiljala, brate, naježio sam se. Halal joj bilo sve,“ rekao je tiho.
„Vidjet ćeš kako će ti se vratiti,“ rekoh mu s osmijehom.
Nakon sedam dana, prijatelj me nazvao.
„Brate, ne mogu vjerovati! Prvo sam našao posao, radio sam dva dana i zaradio 100 KM. Onda me tetka zvala da joj pomognem, i dala mi 50 eura! A danas sam dobio i vizu! Sad idem ponovo kod one nane, da joj se zahvalim!“
„Drago mi je, brate. Eto vidiš kako Allah nagrađuje za dobra djela. Svaka sadaka vraća se mnogostruko.“
Ova priča pokazuje da dobro djelo, učinjeno iz srca, uvijek donosi blagoslov i sreću. Koliko god da udijelimo, Allah će nas obilato nagraditi.
n-um
