Priča jedne Bošnjakinje iz Zvornika, koja je preživjela silovanje tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, jedna je od mnogih tragičnih sudbina koje su obilježile taj strašni period. Njena ispovijest, premda bolna, osvjetljava strahote koje su doživjele hiljade nevinih ljudi, posebno žena i muškaraca koji su bili žrtve silovanja i mučenja od strane srpskih snaga.
Početak rata zatekao je ovu ženu u njenom domu u Zvorniku, gdje je živjela sa svojim mužem. Kao zaposlena u općini, gdje je radila kao kuharica, svakodnevno je išla na posao sve do prvih dana aprila 1992. godine. U tom periodu, Srbi su počeli organizirati barikade po gradu, a srpske porodice su napuštale svoje domove, iseljavajući žene i djecu. Iako su Bošnjaci primijetili ove promjene, još uvijek nisu razumjeli šta se zapravo dešava. Grad je i dalje bio relativno miran, ali neprijateljstvo prema muslimanima postalo je očigledno.
Ubrzo su se pojavili ljudi u maskirnim uniformama i sa četničkim kokardama na glavi. Među njima je prepoznala neke poznanike, poput Matića, koji je bio švercer iz predgrađa Zvornika. On i njegov brat Čedo, koji je radio u bolnici, bili su dio grupe koja je obezbjeđivala zloglasne logore u okolini Zvornika. Ovi logori, uključujući logor “Novi Izvor” i logor “Karakaj”, postali su mjesta mučenja i smrti za mnoge zarobljene Bošnjake.
U maju 1992. godine, Srbi su izvršili napad na Liplje, selo u koje su mnogi Bošnjaci izbjegli nakon prvih borbi. Među zarobljenima je bila i ova žena. Zarobljeni su prebačeni u jednu kuću u kojoj su bile smještene samo žene. Tamo je Brano Grujić, inspektor iz općine Zvornik, zajedno s Milisavom Vasiljevićem, bio među onima koji su ih svakodnevno maltretirali i silovali. Silovanja su bila sistemska i brutalna, a žene su bile prisiljavane na skidanje i izložene stalnom fizičkom zlostavljanju. Svjedočila je i silovanju svojih dvije polusestre, a njen očuh je također bio žrtva seksualnog nasilja pred njenim očima.
Nakon nekoliko dana zlostavljanja u toj kući, žene su prebačene u školu u Liplju, gdje su bile zatočene zajedno s drugim ženama iz okolnih sela. Među njima je bila žena po imenu Mejra, čiji je poseban plač bio nezaboravan. Srpski vojnici su dolazili svakodnevno i grupno silovali žene, ne ostavljajući im nikakvu nadu za bijeg ili spas. Brano Grujić je bio jedan od vođa koji je osobno sudjelovao u ovim zvjerstvima, izjavivši da “mora prvi imati” žrtvu, nakon čega bi ostali četnici nastavili sa silovanjem. Jednog dana, ova žena je silovana šest do sedam puta prije nego što je izgubila svijest. Kada se probudila, bila je gola, teško ranjena i u potpunom fizičkom slomu.
Kasnije su je srpske snage natjerale da sa ostalim ženama pješice ide do logora “Novi Izvor”, koji je bio uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle. U tom logoru su bile smještene stotine Bošnjaka, a logor je postao simbol brutalnosti i nehumanosti. Svake noći, srpski vojnici bi izvodili muškarce iz logora i ubijali ih. Među onima koji su ubijeni bio je i Salih Okanović. Ovi zločini nisu prestali, a ljudi poput Neđe Mlađenovića, koji je bio direktor komunalnog preduzeća, gonili su preživjele Bošnjake da skupljaju tijela svojih sunarodnjaka u crne vreće.
Tokom boravka u logoru, pripadnici srpskih snaga, uključujući zloglasnog Kapetana Dragana, dolazili su kako bi “izabirali” žene koje su htjeli silovati. Ova žena bila je među onima koje je izabrao Kapetan Dragan, koji ih je odveo u hotel “Vidikovac” na Diviču, gdje su pretrpjeli nova silovanja i premlaćivanja.
Tokom boravka u logoru, srpska televizija iz Novog Sada je dolazila kako bi snimila lažnu propagandu. Zarobljeni Bošnjaci bili su prisiljeni da govore kako im je “lijepo” i da ih Srbi štite od muslimanskih ekstremista. U suprotnom, prijetili su da će poubijati sve zarobljenike.
Ova tragična ispovijest otkriva strahote kroz koje su prošli Bošnjaci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Brutalnost i nehumanost, kojoj su bili izloženi nevini ljudi, posebno žene, predstavljaju najmračnije poglavlje rata. Silovanja, mučenja i ubistva bila su sistematska i planirana, a počinitelji, poput Brane Grujića, Milisava Vasiljevića i drugih, odgovorni su za nezamislive patnje svojih žrtava.
Ova priča je samo jedna od mnogih, ali njen glas odjekuje kao podsjetnik na važnost pravde i istine. Priznanje i pravda za žrtve agresije na BiH moraju ostati prioritet, kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih strahota u budućnosti.
