Mevlida Hasanović iz Srebrenice preživjela je genocid, a njena priča je srceparajuća svjedočanstvo o gubicima koje je pretrpjela. U julu 1995. godine, Mevlida je izgubila supruga, oca, brata, bratića, svekra, amidžiće, dajdžu i dajdžiće. Do danas, jedno mjesto čuva za brata čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Mevlida se prisjeća: “Trideset godina otkad je Srebrenica pala. Onaj tamo bratić je imao 18 godina. Onaj drugi brat mi je imao 45. Otac i svekar su po 60 imali. Kada smo došli ovdje, muž mi se vratio iz šume. Išao preko šume, vratio se. Uzeo je dijete da kaže da sam poginula ja. Da bi on prešao. Ustvari, ja sam mu to dala prijedlog. On je uzeo njega na jednu, mene na drugu, dijete na treću stranu. Deset dana nisam znala da li mi je dijete živo.”

Njena priča postaje još dramatičnija kada spominje jednu ženu koja joj je nakon deset dana donijela dijete na Dubrave. “Nakon dva mjeseca došao mi je glavni zapovjednik Holandije. Došao je da mi usvoji dijete. Išao je pitajući žene da usvoji dijete jer dijete nema ni oca ni mater. Međutim, kada je tražio po obdaništima, saznao je da ono ima mater. Došli su mene pitati zašto nije otišao u šumu? Zašto je otišao u Potočare? Mislio je spas u vama naći, a dobio napad bubrega. Pitao me kako mi je dijete. Rekoh nakon petnaest dana 75 inekcija je primila kad je došla. On im je dao sto maraka da kupim te ampule i katetere jer nisam imala. Osam godina borila sam se za njeno zdravlje. Dobila je bakteriju koju nisam mogla osam godina izliječiti. Nakon osam godina Sadikovići su mi pomogli pa sam je izliječila.”

Mevlida izražava bol i gubitak koje je doživjela. “Teško je i niko ne zna šta znači izgubiti brata, oca i bratića dok to i sam ne doživi. Da mi je makar jedan brat ostao, da imam jedno muško. Al’ takav je život, šta drugo reći. Ne doživio niko, nikome se ne ponovilo ovo što je nama, nikome. Kad dolazim ovdje na ovo par nišana, muža su mi ukopali 2010. i 2017. dokopali. Teži je dan, meni se čini nego prvi put kad smo ga kopali. Kad su dokopali, kosti da se dostave, ali eto… U bratića mi nema par kostiju, eto vidiš, brata mi nema nikako. Ko zna gdje je”, priča Mevlida sa tugom.

Njena priča oslikava duboku patnju i gubitak koje su pretrpjeli mnogi preživjeli genocida u Srebrenici. Ona ne samo da se suočava sa svakodnevnom boli gubitka svojih najbližih, već i s teretom neizvjesnosti i neznanja o sudbini svog brata. Mevlidina priča je svjedočanstvo o ljudskoj izdržljivosti i hrabrosti, ali i poziv na pravdu i sjećanje na žrtve genocida kako se ovakve tragedije nikada ne bi ponovile.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here