U posljednjim izjavama bivšeg predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, ponovo se naglašava veza ovog entiteta sa Rusijom i njena uloga u okviru međunarodnih institucija. Dodik tvrdi da Rusija, kao garant Dejtonskog sporazuma, ima potpuno legitimno pravo da pokrene raspravu u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, vlasti u Republici Srpskoj već pripremaju poseban izvještaj koji će, kako navodi, upravo Moskva predstaviti na toj sjednici.
Ova izjava dolazi u trenutku kada Dodik nastoji ponovo pokazati da njegova politička pozicija, iako formalno oslabljena nakon što više nije na funkciji predsjednika RS-a, i dalje ima međunarodni značaj. Ipak, sve je jasnije da se njegova grčevita borba za politički opstanak odvija na terenu gdje mu je ostao jedino oslonac u okviru SNSD-a, stranke kojom rukovodi.
Dodik je dodatno pojačao vlastite poruke objavom na društvenoj mreži X, gdje je napisao da je tokom prethodne sedmice boravio u Sočiju. Tamo je, prema njegovim riječima, imao sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i prisustvovao plenarnoj sjednici Međunarodnog diskusionog kluba “Valdaj”. Ova prilika, ističe Dodik, bila je važna da se razgovara o položaju Republike Srpske i da se potvrdi kontinuirana podrška Rusije njegovim političkim stavovima.
Razrada ove teme pokazuje nekoliko ključnih elemenata:
- Rusija kao međunarodni akter: Dodik se poziva na činjenicu da je Moskva jedan od potpisnika i garanata Dejtonskog sporazuma, što koristi kao argument za rusko pravo da aktivno učestvuje u raspravama u Savjetu bezbjednosti UN-a.
- Priprema izvještaja: Naglašava da će entitetske vlasti dostaviti dokument koji će potom biti predstavljen od strane Rusije, što bi trebalo da pokaže institucionalnu težinu stavova Republike Srpske na međunarodnoj sceni.
- Politički simbolizam: Susret s Putinom i prisustvo na Valdaj klubu Dodik koristi kao dokaz vlastite važnosti i međunarodnog uticaja, iako je očigledno da su mu političke pozicije unutar same Bosne i Hercegovine znatno oslabile.
Posebno je zanimljivo kako Dodik, iako više nije na funkciji predsjednika RS-a, i dalje nastoji ostaviti utisak da se nalazi u centru regionalne i međunarodne politike. Njegov odlazak u Soči i pozivanje na razgovore s Putinom predstavljaju dio šire strategije održavanja imidža lidera koji ima podršku velikih svjetskih sila. Međutim, jasno je da se taj politički kapital uglavnom oslanja na rusku podršku, dok su odnosi s evropskim i zapadnim partnerima u konstantnom padu.
Ono što se može iščitati iz njegovih izjava jeste poruka upućena domaćoj javnosti – da Republika Srpska nije izolovana, nego ima snažnog saveznika u Rusiji. To je narativ koji Dodik redovno koristi, posebno kada se suočava s kritikama ili slabijim položajem na domaćem političkom terenu. Time se želi pokazati da njegova politika nije bez rezultata i da entitet ima zaštitu na najvišem međunarodnom nivou.
Ipak, u širem kontekstu međunarodnih odnosa, ovaj pokušaj može se tumačiti i kao potez očajnika – nastojanje da se potvrdi važnost u trenutku kada je domaća i regionalna politička scena sve manje spremna da ga doživljava kao ključnog aktera. Dodik se i dalje drži retorike koja naglašava antagonizam prema zapadnim državama i institucijama, dok se gotovo isključivo oslanja na Moskvu.
Zaključno, Dodikove izjave i aktivnosti posljednjih dana ponovo stavljaju u prvi plan njegovu strategiju održavanja političke relevantnosti kroz veze s Rusijom. Susreti s Putinom, priprema izvještaja i pozivanje na Dejtonski sporazum trebaju poslužiti kao dokazi da Republika Srpska ima snažnog zaštitnika na međunarodnoj sceni. Međutim, iza tog narativa stoji realnost u kojoj Dodik sve više gubi politički uticaj u širem kontekstu, a njegovi potezi sve više djeluju kao pokušaji da se prikaže značajnijim nego što zapravo jeste. Na taj način njegova politika postaje simbol borbe za opstanak, više nego stvarne međunarodne snage.
