U svjetlu najnovijih dešavanja u Bosni i Hercegovini, bivši direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i član Predsjedništva Partije demokratskog progresa (PDP), Perica Stanić, iznio je snažne kritike na račun vlasti u Republici Srpskoj (RS), s posebnim naglaskom na ponašanje lidera Milorada Dodika i njegove političke stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Njegova izjava dolazi kao reakcija na još jednu u nizu akcija koju je SIPA sprovela na teritoriji RS, što je, prema njemu, razotkrilo duboku kontradiktornost u političkom narativu koji SNSD plasira javnosti.
Stanić je jasno dao do znanja da se ovdje ne radi o borbi za suverenitet, kako to vlasti u RS često predstavljaju, već o očiglednoj političkoj dvoličnosti. Dok se s jedne strane iznose javne optužbe protiv državnih institucija, sa druge se sarađuje s tim istim institucijama, čime se podriva vjerodostojnost sopstvenih zakonskih akata.
U svojoj izjavi, Stanić je naglasio nekoliko ključnih tačaka koje otkrivaju duboku krizu političkog integriteta:
-
Redovne akcije SIPA-e se i dalje sprovode na teritoriji RS, iako vlasti u entitetu zvanično tvrde da su institucije BiH “protjerane” s tog prostora.
-
Ministarstvo unutrašnjih poslova RS (MUP RS) redovno pruža asistenciju prilikom tih akcija, što direktno kontrira narativu o “odbrani entitetskog suvereniteta”.
-
Zakoni koje je donijela Narodna skupština RS (NSRS), a koji zabranjuju djelovanje Suda, Tužilaštva i SIPA-e na teritoriji RS, ostaju neprovedeni.
Stanić postavlja suštinsko pitanje: ako su ti zakoni legitimni i ozbiljni, zašto se onda otvoreno krše? Time se dotiče suštine političke manipulacije – donošenja zakona radi političkih poena, a ne radi stvarne institucionalne promjene. On smatra da su ti zakoni iskorišteni za:
-
Podizanje političkih tenzija unutar i izvan RS;
-
Skretanje pažnje javnosti sa stvarnih problema, kao što su:
-
ekonomska nesigurnost,
-
sve veće siromaštvo,
-
masovni odlazak mladih iz zemlje;
-
-
Privremeno homogeniziranje biračkog tijela putem lažnog narativa o ugroženosti.
Osvrćući se direktno na Milorada Dodika, Stanić ga optužuje da koristi institucije, zakone, pa čak i građane isključivo kao alat za svoju ličnu promociju. Prema njemu, Dodik ne poštuje ni vlastite političke odluke, već se ponaša oportunistički – u zavisnosti od toga šta mu politički više odgovara u datom trenutku.
Na pitanje šta se zapravo dešava kada entitetske institucije sarađuju sa državnim, uprkos “zakonskoj zabrani”, Stanić daje snažnu poruku – takvo ponašanje ukazuje na to da vlasti RS zapravo priznaju legalitet i legitimitet državnih pravosudnih tijela, iako to javno nikada ne bi priznali. To otvara prostor za sumnju da su sporni zakoni samo politički teatar bez stvarne institucionalne osnove.
Na kraju, Stanić je podvukao jasnu razliku između pravne države i države koja funkcioniše kao propagandni mehanizam. Njegova završna izjava bila je snažno intonirana:
“Ili smo pravna država, ili smo marketinški servis SNSD-a. Nema trećeg puta.“
U toj rečenici sadržana je suština njegovog stava – da je pravna sigurnost građana, kao i vladavina zakona, ozbiljno ugrožena ako institucije služe za dnevnopolitičke svrhe, a ne za zaštitu interesa naroda.
Stanić je ovim javnim istupom podsjetio javnost na ono što često biva potisnuto u dnevnoj političkoj buci – da su državne institucije tu radi građana, a ne kao oruđe političkih elita. Njegova kritika dolazi iz pozicije nekoga ko je bio dio tih institucija i ko dobro razumije kako sistem treba da funkcioniše.
Ova izjava, iako upućena konkretnim akterima i dešavanjima, nosi širu poruku o potrebi za dosljednošću, odgovornošću i zakonitošću u političkom djelovanju, bez obzira na entitetsku ili državnu pripadnost.
U konačnici, Stanićeva izjava odražava sve prisutniju zabrinutost među građanima i stručnom javnošću da se država sve više udaljava od principa pravne sigurnosti, dok se politički marketing koristi kao sredstvo za prikrivanje neefikasnosti i socijalne stvarnosti. Ako institucije prestanu biti garant zakona i postanu sredstvo političkog obračuna ili zabave za mase, tada dolazimo do tačke kada je potrebno postaviti pitanje – u čijem interesu te institucije zaista djeluju i ko zapravo snosi odgovornost za narušavanje povjerenja u sistem.
