Na dan 13. februara 2018. godine, autorica ovog emotivnog iskaza donosi tešku odluku o abortusu, koja je bila rezultat pritiska okoline i partnera. U braku sa mužem, koji je prvotno bio podržavajući u želji za djetetom, situacija se drastično promijenila nakon tri i po mjeseca trudnoće. Muž je iznenada izjavio da više ne može živjeti sa njom, a njegova odluka o prekidu braka je značila i da se suočila sa teškim izazovima.
Nakon što je situacija postala jasna, autorica nije imala nikakvu podršku od strane svojih roditelja jer im je o trudnoći isprva prešutjela. Kada su saznali, odmah su pritisnuli da se izvrši abortus, dok se bivši muž slagao s tim, ne pokazujući nikakvo interesovanje za bebu. Ovo je stvorilo dubok emocionalni stres, jer je autorica osjećala potrebu da zadrži dijete, ali nije imala mogućnost da iskaže svoje želje i osjećaje.
Pokušaji da obavi abortus postali su prava borba. Državne bolnice su odbijale da izvrše proceduru zbog napredne trudnoće, a privatne klinike su bile spremne da to učine. Bez mogućnosti da se suprotstavi pritiscima, autorica je završila na privatnom abortusu. Ovaj proces nije bio bezbolan; umjesto da bude jednostavna procedura, to je bio iskustvo koje je uključivalo porođaj, pri čemu je autorica bila svjesna svega što se dešava. Ona je čula otkucaje srca svog djeteta i vidjela bebu na ultrazvuku, što je pojačalo njen osjećaj nemoći i gubitka.
Nakon abortusa, autorica se suočila sa dubokim kajanjem i krivicom. Osjećala je da je pod pritiskom donijela odluku koja je imala trajne posljedice. Ovaj osjećaj krivice je pojačan u februaru, koji je postao njen najteži mjesec, a avgust, mjesec kada je beba trebala da se rodi, dodatno je pojačao njene emocije. Autorica izražava snažnu poruku svim ženama da se bore protiv abortusa, naglašavajući da abortus nikako ne bi trebao biti donesena odluka bez ozbiljnih razloga.
Ona poziva na svijest o važnosti svakog djeteta, ističući da svako dijete predstavlja novu nafaku koju Allah daje. Svojim iskustvom želi da upozori druge žene da ne donose brze odluke koje mogu dovesti do trajnog kajanja. Gubitak prvog djeteta bio je izuzetno bolan, a autorica se često pitala da li je to kazna za njen prethodni postupak.
Ova snažna priča završava željom da svako dobije zdrav plod, a autorica naglašava važnost čuvanja trudnoće, ljubavi prema djeci i nesebične podrške u najtežim trenucima. Njene reči su jasna poruka: “Rađajte djecu, volite ih.” Iz ovog emotivnog iskaza jasno je koliko je važno slušati sopstveni glas i donijeti odluke koje će donijeti sreću, a ne kajanje.
U zaključku, autorica poziva sve da razmisle o težini ovakvih odluka i o važnosti podrške u zajednici. Svaka žena bi trebala imati pravo na svoje izbore, ali je isto tako važno biti svjestan posljedica koje ti izbori mogu donijeti. Rađanje i odgajanje djece je blagoslov koji se ne smije uzimati olako prenosi n-um
