Moram priznati, iako mi je neugodno, da sam bila najnapornija zaova ikad. Da budem preciznija, imala sam samo 12 godina kada se moj brat oženio, a moja pozitivna opsjednutost sa snahom počela je od samog početka.
Za našu porodicu, njen dolazak bio je izvor velike radosti. Oni su živjeli u drugom gradu, što je za mene značilo da je svaki poziv da ih posjetim bio najljepša nagrada. Razmišljala sam tada kako sam mirno dijete koje neće smetati, malo jedem, ne zauzimam puno prostora – jednostavno, nema razloga da me ne pozovu. Kome bih ja mogla smetati?
Danas, s odmakom vremena, sjetim se koliko sam zapravo bila naporna. Zamislite mlad bračni par, tek vjenčan, kojem najmanje treba 12-godišnja zaova koja sve na svijetu zanima, mnogo priča i postavlja pitanja. Pričala sam tako brzo da su me često morali zaustavljati i tražiti da ponovim što želim reći. Nisam prihvaćala da sam dijete, već sam sebe smatrala odraslom osobom, a moja nova snaha bila je za mene lik iz nekog romana koji se tek piše.
Moja snaha me učila kako praviti domaći hljeb, gurabije, srneća leđa, rafaelo kuglice i bajaderu, koju dotad nisam probala. Vodili su me na predavanja, u goste kod svojih prijatelja, ugađali mi na mnogo načina, a imali su i knjige koje ja nisam imala. Sve to je za mene bilo savršeno, pa sam često željela ići u Sarajevo kad god su me pozvali. Ponekad bih se čak i sama pozvala.
Jednom prilikom su nas posjetili, a ja sam, naravno, priželjkivala da me povedu nazad sa sobom. Bilo je ljeto, raspust, i Travnik je bio dosadan u poređenju sa Sarajevom, naročito s domom moje snahe. Ona mi je pričala o svom životu i prošlosti kao velika drugarica, pravila kolače koje nismo nikad pravili kod kuće i imala ogromno strpljenje s djecom. Godinama kasnije, Allah joj je podario sedmero djece, a imala je i sabura s dosadnom malom zaovom kao rijetko ko.
Tog dana kada su došli u posjetu, nije bilo teško prozrijeti moju namjeru da idem s njima. Brat je, vjerovatno pogodivši neprikladan trenutak, rekao tog jutra: “Mi idemo nazad u četiri sata. Ako naučiš napamet i tečno suru En-Naziat, vodimo te u Sarajevo.” Možda je mislio da nemam šanse naučiti suru za nekoliko sati, a možda su imali posla i obaveza zbog kojih se nisam uklapala u njihov raspored. Ništa lakše, zatvorila sam se u sobu i od bismille do zadnjeg ajeta naučila suru bez poteškoća. Proučila sam tečno suru En-Naziat i, naravno, otišla s njima u Sarajevo.
Nova nevolja je bila što me bilo strah spavati sama u sobi. Kao ratno dijete, najmlađe i najrazmaženije, morala sam dočekati zoru, a da niko ne primijeti da nisam oka sklopila. Postojala je opasnost da me više neće pozvati zbog brige za mene. Te noći sam odlučila naučiti i suru Abese, čisto da vrijeme brže prođe.
Ova situacija mi je kasnije ostala kao način motivacije u hifzu. Postavila bih sebi cilj i odredila nagradu za postizanje tog cilja. To mi je mnogo pomoglo. Ako ne postignem zacrtano, znala sam se kazniti oduzimanjem nečega što volim ili sam planirala kupiti.
I danas prakticiram ovu metodu. Ako nešto važno za mene, moju vjeru ili život ne postignem iz nemara, uskratim sebi neku naviku koja me ispunjava, pa se tako brzo vratim na pravi put. Na primjer, ako nisam adekvatno završila neku obavezu, uskratim sebi užitak u čaju pred spavanje. Kada postignem cilj, nagradim se nečim što želim, ako sam u mogućnosti. Na taj način sam naučila disciplini i da ne očekujem nagradu od drugih, već sama sebe obradujem.
Ova metoda mi je donijela mnoge koristi, posebno u smislu motivacije za ahiretski račun, jer je motivacija ključna u radu za budući svijet.
