Bh. glumica Mona Muratović nedavno je podijelila svoje razočaranje i tugu povodom slučaja Moamera Kasumovića, koji je postao glavna tema u Bosni i Hercegovini. Kao njegova dugogodišnja kolegica i prijateljica, Mona je izrazila šok i nevjericu zbog saznanja o stvarima koje su tek sada izašle na vidjelo. Njena objava na Facebooku izazvala je brojne reakcije, jer je progovorila iz srca, jasno osuđujući devijantno ponašanje i izražavajući podršku žrtvama.
U svojoj emotivnoj objavi, Mona je odmah na početku naglasila jednu važnu životnu maksimu po kojoj živi: “Ako se nešto može uništiti istinom, zaslužuje biti uništeno istinom.” Ova rečenica predstavlja srž njenog pristupa ovom teškom slučaju, jer za nju ne postoje izgovori kada je istina u pitanju. Svaki oblik neprihvatljivog ponašanja, bez obzira na to od koga dolazi, mora biti osuđen i raskrinkan.
Mona je nedvosmisleno osudila svaki oblik devijantnog ponašanja, bez obzira ko ga sprovodi. Njene riječi bile su jasne: “Osuđujem svaki oblik devijantnog ponašanja, od kud god ono dolazilo, ko god ga sprovodio. Bezrezervno.” Na taj način, ona je stavila do znanja da nema opravdanja za ovakve monstruozne radnje, naročito kada su djeca u pitanju.
Njena empatija prema žrtvama bila je snažno izražena kroz emotivne rečenice u kojima priznaje da ne može ni zamisliti koliko su teške traume koje su žrtve pretrpjele. Jedna neprimjerena radnja prema djetetu, bilo da se radi o fizičkom kontaktu ili poruci neprimjerenog sadržaja, je, prema Moni, previše. Ona dalje objašnjava da se osjeća užasno zbog svega što se dogodilo, ističući da joj je bilo lakše suočiti se s gubitkom voljenih osoba nego s ovim saznanjima.
Iako su u posljednjih deset godina izgubili bliskost koju su ranije dijelili, Mona je Moamera i dalje smatrala vječnim prijateljem. Ovaj osjećaj prijateljstva dodatno komplikuje njene emocije i stav prema situaciji, jer je teško prihvatiti da je osoba koju je toliko cijenila i voljela učinila takva djela.
U svojoj objavi, Mona je osudila i način na koji društvo reaguje na prijatelje i porodicu počinioca. Primijetila je kako mnogi dehumaniziraju ljude koji nisu odmah reagovali ili se nisu oglasili o slučaju. “Ne razumijem od kud toliko dehumaniziranje ljudi koji se nisu oglasili,” istakla je, pitajući se kako ljudi mogu preuzimati ulogu moralnih sudaca i optuživati druge za saučesništvo. Takođe, Mona se pita šta je to u ljudima što ih tjera da lako optužuju sve oko sebe, kao da cijela profesija ili društvo podržava takve monstruozne radnje. Nije bila škrta na riječima: “Najlakše bi bilo osuditi kompletnu profesiju – svi ste vi pedofili!”
Postavila je i pitanje licemjerstva u društvu, jer ako bi se osudila cijela jedna profesija, što onda s drugim institucijama poput škola, religijskih zajednica i pravosuđa? Time je naglasila da se problem pedofilije ne može generalizirati i prenijeti na cijelu jednu profesiju, već da se mora individualno odgovarati.
Mona je takođe progovorila o osobnoj boli koju osjeća. U svojoj objavi otkrila je kako je teško prihvatiti da osoba koju volite može skinuti masku i emocionalno vas slomiti. “Vi niste nikada doživjeli da neko koga volite i za koga ste mislili da ga poznajete skine masku i emocionalno vas bankrotira?” upitala je, naglašavajući koliko je bolno suočiti se s takvim razočarenjem.
Njena tuga nije usmjerena samo na Moamera, već i na žrtve. Pomisao na to koliko boli i usamljenosti osjećaju oni koji su pretrpjeli takvo zlostavljanje ispunjava Monu osjećajem tuge. “Boli pomisao na količinu tuge i bola koju žrtve osjećaju, samoću i napuštenost od svih nas, sistema, pravosuđa,” napisala je, govoreći o sistemskom propustu u zaštiti žrtava.
Na kraju, Mona je zaključila da su životi već uništeni i da ništa više ne može dodati na već postojeću tragediju. “Životi su uništeni. Nepovratno.” Takođe, izrazila je duboko žaljenje što ranije nije shvatila koliko je Moamer bio bolestan i kako bi možda mogla pomoći i spriječiti sve ovo da je znala.
U posljednjim riječima, Mona je kao majka izrazila svoju empatiju prema žrtvama i njihovim porodicama, rekavši: “Najiskrenije saosjećam sa žrtvama i njihovim porodicama.” Ova emotivna i iskrena objava pokazuje njenu ljudskost i duboku bol zbog situacije koja je pogodila cijelu zemlju.
Zaključak:
Mona Muratović je kroz svoju emotivnu objavu podijelila bol, tugu i razočaranje zbog saznanja o ponašanju svog prijatelja i kolege Moamera Kasumovića. Njena objava ne služi kao pokušaj opravdanja, već kao poziv na razumijevanje i podršku žrtvama, te na suzdržavanje od nepotrebne dehumanizacije i generalizacije. Ona je jasno stavila do znanja da niko ne odobrava takve činove i da bi bilo pogrešno sve ljude iz jedne profesije staviti u isti koš. Kroz njene riječi osjetila se duboka ljudska bol i želja za pravdom.