U uvodu je važno istaći da je urednik i voditelj emisije Istraga sedmice, Avdo Avdić, tokom gostovanja na televiziji Hayat u emisiji Vijesti u 7 detaljno prokomentarisao aktuelnosti vezane za slučaj Milorada Dodika. Fokus njegove analize bio je na jednoznačnoj i selektivnoj reakciji pravosudnih institucija BiH – koje su ostale tihe sve dok Dodik nije dobio garant da neće ići u pritvor. Otprilike, kako je rekao: Dodik je priznao institucije tek kada su mu obećale da ga neće pritvoriti.
U razradi priče, Avdić je podsjetio da je Dodik mjesecima ignorisao sudske pozive. Iako je postojala crvena potjernica za njim, kao i za Nenada Stevandića i Radovana Viškovića, ništa od toga – policijske radnje nisu uslijedile. Tek pošto je Sud BiH javno obećao da odustaje od pritvora, Dodik se pojavio. Tu je Avdić jasno uočio neprincipijelu logiku:
-
institucije ga „priznale“ tek kad im se uklopio u ponudu,
-
sklonost državnog aparata da čeka povoljan ishod prije nego reaguje.
Ovaj poraz pravnog sistema, po Avdiću, osvijetlio je licitaciju između izvršne vlasti i pravosuđa – gdje su institucije postale servis politike, ne obrnuto.
Istaknuo je i primjer tužiteljice Vedrane Mijović, kćerke poznatog SNSD kadra, koja je izjavila da će Dodika „držati mjerama zabrane“ i van pritvora. Avdić to komentariše kao:
“Dakle, oni mjesecima nisu mogli da ga obezbijede, pa sada tvrde da će ga ‘mjerama zabrane’ zadržati – da li je to pravosudna logika ili apsurd?”
Da je to besmisleno, kako je jasno dodao, potvrdio je i kolega Senja Mahinić, ilustrirajući apsurd situacije:
„To je kao da ste 1992. ili 1993. godine naredili Karadžiću da se javlja policijskoj stanici na Palama.“
Ovom analogijom je pokazao da je mjera zabrane – lijek koji treba graditi obavezan nadzor, u ovim okolnostima – samo uvreda pravnom sistemu.
Avdić nije štedio ni kolege iz vladajuće koalicije niti opoziciju – ocijenivši njihove reakcije besmislenim. On smatra da su svi reagovali samo formalno; bez suštine, bez dublje kritičke misli, bez pravnog i moralnog stava.
U nastavku je iznio ključne zaključke:
-
Institucije su sebe izlagale sramoti, dopuštajući vladarima da selektivno odlučuju kada će se pokoriti sudu.
-
Odbrojavanje pravne logike – zapravo, ono što bi trebalo biti sistemsko, do sada je bilo personalizovana politika.
-
Dekonstrukcija pravnog legitimiteta – Dodik je legalnim formama vršio političku igru, a institucije su mu to omogućile.
Avdić zatim zaključuje da je sada, po svemu sudeći, vjerno slijetanje Dodika u Sarajevo samo fasada – vidljivo da su institucije spremne na kompromise ako za to postoji jasna koristi. On ističe da pravo ne trpi polovična rješenja – te da je ovo iskustvo posljednje upozorenje da pravosudni sistem mora žestoko promišljati svoje principe.
Zaključno, ovaj slučaj, prema Avdu Avdiću, ilustrira duboko ukorijenjen problem bh. pravosudne demokratije. On više nije samo politika, već – pleonazam političke korupcije pravosudnog sistema, u kojem se institucije poslušno povinuju moćnicima.
U svjetlu svega izrečenog, Avdićev istup predstavlja rijedak primjer otvorenog suočavanja s političkom stvarnošću u Bosni i Hercegovini. Njegove riječi nisu samo kritika Dodikove manipulacije institucijama, već i ozbiljno upozorenje pravosudnom aparatu da će njegovo ćutanje i selektivno djelovanje dugoročno urušiti povjerenje građana. Ako se praksa prilagođavanja zakona političkim interesima nastavi, pitanje nije da li, već kada će se pravosudna struktura u potpunosti kompromitovati. Kompromisi s pravdom gotovo uvijek znače poraz istine.
Na kraju, ostaje ključno pitanje – šta ova epizoda znači za budućnost Bosne i Hercegovine kao pravne države? Ako se najviši funkcioneri mogu pojavljivati pred sudom isključivo pod uslovom da neće biti procesuirani, onda je sistem jednak za sve – samo na papiru. Potrebna je duboka institucionalna reforma, ali još više – hrabrost i spremnost da se zakon dosljedno primijeni bez obzira na političke funkcije. Jer bez toga, svaki novi slučaj sličan ovom, neće biti izuzetak – već pravilo.
