Pjevačica Anabela Atijas, rođena kao Bukva, privukla je pažnju javnosti kada je 2010. godine odlučila promijeniti vjeru. Mediji su tada izvještavali kako je donijela ovu odluku jer je vjerovala da će joj donijeti unutrašnji mir i osjećaj spokoja. Prvobitno islamske vjeroispovijesti, Anabela se povukla iz javnosti i prešla u pravoslavlje sa uvjerenjem da čini ispravnu stvar, a sve je obavila diskretno, okružena najbližim članovima svoje porodice.
Kada je konačno govorila o ovom važnom događaju, naglasila je da je to bio izuzetno intiman trenutak u njenom životu, o kojem nije željela detaljno pričati javnosti. Međutim, kratko je opisala svoje osjećaje: “Mirna sam i spokojna zbog toga.” Nekoliko godina kasnije, u decembru 2012., Anabela se udala za biznismena Andreja Atijasa, pripadnika sefardske jevrejske zajednice. Par je dobio kćerku Blankicu, koju su nazvali po junakinji iz serije Miris kiše na Balkanu, koja prati život sefardske porodice Salom.
Na prvi pogled, mnoge je iznenadila činjenica da je Anabelin otac, Ahmed Bukva, podržao njenu odluku da promijeni vjeru. Iako je pripadao islamskoj tradiciji, Ahmed je izjavio da uvijek podržava ono što smatra da je najbolje za njegovu kćerku, pokazavši razumijevanje za njen izbor.
Anabela i njen suprug Andrej gaje posebnu želju da očuvaju kulturu i jezik sefardskih Jevreja kroz obrazovanje svoje kćerke. Andrej je izrazio želju da Blankica odrasta u duhu sefardske tradicije, te da nauči govoriti ladino jezik, jedinstvenu mješavinu španskog i hebrejskog jezika. Radi ostvarenja ove zamisli, par je već angažirao profesorku ladina u Sarajevu i planiraju zajedno učiti ovaj jezik.
Anabelina životna priča dodatno je oblikovana njenim ranim iskustvima. Naime, Anabela je rođena iz ljubavi između majke Jadranke, Srpkinje, i oca Ahmeda, Bošnjaka. Kada je imala tri godine, došlo je do razdvajanja njenih roditelja. Majka je napustila zajednički dom, a Anabela je ostala živjeti s ocem. Njeni roditelji zvanično su se razveli kada je imala sedam godina.
Anabela se često prisjećala svog djetinjstva, koje je opisala kao istovremeno puno ljubavi, ali i usamljenosti. Iako je bila jedinica i živjela s mnogo rođaka, često se osjećala izolirano, posebno u trenucima kada njen otac nije bio prisutan zbog poslovnih obaveza. U ovom periodu, majka je već započela novi život sa svojom porodicom, što je dodatno uticalo na osjećaj usamljenosti kod Anabele. Ipak, odrastanje u malom mjestu omogućilo joj je bezbrižne dane ispunjene igrom na ulicama, skrivanjem po zakutcima i radostima koje donosi priroda.
Posebno je istakla kako je zahvalna ocu koji joj je uvijek pružao pozitivne vrijednosti i nikada nije dozvolio ružan govor o njenoj majci, iako su se njihovi životi drastično promijenili. “Bez obzira na sve što se desilo, moj otac nikada nije dozvolio da se kaže išta loše o mojoj majci, i beskrajno sam mu zahvalna zbog toga,” istakla je Anabela. Ova očinska figura igrala je ključnu ulogu u njenom životu, pružajući joj emocionalnu podršku i primjer nesebične ljubavi i razumijevanja.
S godinama je Anabela pronašla miran način da prihvati i razumije majčinu odluku. Na početku nije imala dovoljno razumijevanja za postupke svoje majke, ali kada je i sama postala žena i majka, s vremenom je počela uviđati razloge iza majčine odluke. Shvatila je da je njena majka, u mladosti, proživjela izazove zbog nedostatka ljubavi i pažnje od svog tadašnjeg partnera, što je dovelo do razdvajanja. Objasnila je kako je njen otac dugo studirao ekonomiju u Beogradu, gdje je, kako kaže, uživao, ali ta udaljenost i vrijeme koje je proveo van kuće doprinijeli su narušavanju odnosa među roditeljima.
U konačnici, Anabela je uspjela oprostiti majci, prihvativši njene razloge za odlazak. Njeno vlastito iskustvo majčinstva pomoglo joj je da bolje razumije teške trenutke kroz koje je njena majka prolazila u svojim mlađim danima, i ta spoznaja donijela joj je unutrašnji mir i saosjećanje.
