U trenutku kada se međunarodni odnosi dodatno zaoštravaju, a Bliski istok ostaje jedno od najosjetljivijih globalnih žarišta, pažnju javnosti privukle su izjave američkog potpredsjednika JD Vancea o Iranu i budućim potezima administracije predsjednika Donalda Trumpa. Govoreći pred kamerama, Vance je otvoreno iznio stavove koji otkrivaju kako Washington vidi iranski politički sistem, ali i kakvu strategiju Trump planira primijeniti prema ovoj zemlji.
Na samom početku, Vance je naglasio da se struktura vlasti u Iranu bitno razlikuje od većine država s kojima SAD vodi diplomatiju. Prema njegovim riječima, formalni predsjednik Irana nema stvarnu moć, dok ključne odluke donosi Vrhovni vođa. Upravo ta činjenica, kako ističe američki potpredsjednik, čini bilo kakve diplomatske napore izuzetno komplikovanim i često neefikasnim.
Vance je objasnio da su Amerikanci, u praksi, primorani da komuniciraju s onima koji nisu formalni nosioci vlasti, jer predsjednik Irana nema presudnu ulogu u donošenju strateških odluka. On je naveo da se čini kako ministar vanjskih poslova vodi razgovore s Vrhovnim vođom, te da je to uglavnom kanal preko kojeg su se do sada odvijali kontakti. Ipak, takav način komunikacije, prema njegovoj ocjeni, nije uobičajen u savremenoj diplomatiji i predstavlja ozbiljnu prepreku.
Posebno je naglasio koliko je, iz američke perspektive, neobično voditi diplomatske odnose sa zemljom u kojoj ne postoji direktan kontakt s osobom koja zaista upravlja državom. U tom kontekstu, Vance je povukao poređenje s drugim svjetskim silama, naglašavajući da Donald Trump može direktno razgovarati s liderima poput Vladimira Putina ili kineskog predsjednika Xija Jinpinga, pa čak i sa čelnicima država s kojima SAD ima izrazito neprijateljske odnose. Upravo zato, nemogućnost direktnog razgovora s iranskim vrhom, kako kaže, čini situaciju apsurdnom i frustrirajućom.
U svojim izjavama, američki potpredsjednik je dodatno pojasnio kakav pristup Trump namjerava primijeniti prema Iranu. Prema Vanceovim riječima, predsjednik SAD-a će prvenstveno pokušati postići ciljeve nevojnim sredstvima. Diplomatski pritisci, politički dogovori i druge forme nenasilnog djelovanja bit će, barem u početnoj fazi, prioritet administracije.
Međutim, Vance nije isključio ni najtvrđu opciju. Naprotiv, jasno je poručio da vojna intervencija ostaje mogućnost, ukoliko Trump zaključi da su sve druge opcije iscrpljene i da ne donose rezultate. Kako je rekao, predsjednik će „pokušati postići što može nevojnim sredstvima“, ali ako procijeni da je upotreba vojske jedino preostalo rješenje, tada će se odlučiti i za takav potez.
Iz ovih izjava mogu se izdvojiti ključni elementi američkog stava prema Iranu:
- Vrhovni vođa je stvarni centar moći u Iranu, dok je predsjednik uglavnom simbolična figura
- Diplomatija je otežana jer ne postoji direktan kanal komunikacije s osobom koja donosi konačne odluke
- Donald Trump preferira nevojna rješenja, ali ne isključuje upotrebu sile
- Vojna opcija se posmatra kao krajnje sredstvo, a ne kao prvi izbor
Ovakva poruka ima višestruke implikacije. S jedne strane, ona pokazuje da Trumpova administracija želi ostaviti prostor za dijalog i pregovore, uprkos dugogodišnjem nepovjerenju između Washingtona i Teherana. S druge strane, jasno upozorenje o mogućoj vojnoj akciji služi kao signal da SAD ne planira beskonačno tolerisati zastoje i odbijanje saradnje.
U širem kontekstu, Vanceove riječi odražavaju američku frustraciju iranskim političkim sistemom, koji ne funkcioniše po modelu klasičnih državnih institucija. Upravo ta specifičnost Irana, gdje formalne funkcije često nemaju stvarnu moć, stvara dodatne tenzije i nesporazume u međunarodnim odnosima.
Na kraju, ostaje jasno da se politika SAD-a prema Iranu nalazi na tanki liniji između diplomatije i sile. Dok Trump, prema riječima svog potpredsjednika, nastoji iskoristiti sve mogućnosti mirnog rješenja, istovremeno šalje poruku da Sjedinjene Američke Države neće oklijevati da djeluju odlučno ukoliko procijene da su njihovi interesi ili globalna sigurnost ozbiljno ugroženi. Upravo ta kombinacija pritiska i otvorenosti za pregovore oblikovat će odnose Washingtona i Teherana u periodu koji dolazi.
