Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest. Dobila sam dijagnozu tumora, a već sama pomisao na tu riječ izaziva strah kod svih. U to vrijeme, moje vjerovanje u Allaha bilo je slabo. U potpunosti sam se udaljila od sjećanja na Njega, vjerujući da će ljepota i zdravlje trajati vječno. Nikada nisam pomišljala da bih mogla oboljeti od bolesti poput raka. Kada sam saznala da je bolest u meni, to me duboko potreslo. Razmišljala sam o bježanju, ali gdje bih mogla pobjeći od bolesti koja je u mom tijelu? Čak sam pomišljala na samoubistvo, ali sam previše voljela svog muža i djecu. U tim trenucima nisam razmišljala o Allahovoj kazni jer sam bila daleko od sjećanja na Njega. Međutim, Allahova volja bila je da ta bolest bude razlog moje upute, ali i upute mnogih drugih ljudi.
Otišla sam u Belgiju, gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su rekli mom mužu da mi prvo moraju ukloniti dojke, a zatim da moram proći kroz određene terapije. Znala sam da će te terapije uzrokovati opadanje kose, nestanak trepavica i obrva, pojavu brade na mom licu te da će mi nokti i zubi početi otpadati. Zbog toga sam potpuno odbacila tu opciju.
“Radije ću umrijeti sa svojim dojkama, zubima i svime s čime me je Allah stvorio nego živjeti bez toga,” kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi daju drugu terapiju koja je manje efikasna, i oni su to učinili.
Vratila sam se nazad u Maroko, gdje sam nastavila terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu, što me činilo veoma sretnom. Razmišljala sam: “Možda su ljekari pogriješili i možda nemam rak.” Međutim, nakon šest mjeseci, počela sam naglo mršaviti, boja kože mi se mijenjala, i osjećala sam konstantnu bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, što sam i učinila.
U Belgiji me dočekala katastrofa! Ljekari su rekli mom mužu da se bolest proširila po cijelom tijelu, da su pluća potpuno zaražena, i da nemaju rješenja za moj slučaj. Rekli su: “Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre.” Moj muž bio je šokiran… Umjesto povratka u Maroko, otišli smo u Francusku, nadajući se da ćemo tamo naći rješenje.
Nažalost, u Francuskoj nismo našli ništa novo. Konačno, odlučili smo da odem na operaciju uklanjanja dojki i nastavim s jakom terapijom koju su ljekari ranije propisali. Međutim, moj suprug je razmišljao o nečemu što smo uvijek zaboravljali. Nažalost, to je uvijek bilo daleko od naših misli.
Allah je nadahnuo mog supruga da me odvede Njegovoj Svetoj kući u Meki. Možda možemo stati pred Allaha i zamoliti Ga za pomoć da pronađemo izlaz iz tog problema. Napustili smo Pariz izgovarajući: “Allahu Ekber, La ilahe illallah” (Allah je najveći, Nema boga osim Allaha).
Bila sam veoma sretna jer je to bio prvi put da posjetim Allahovu Svetu kuću i vidim Kabu. Ponijela sam primjerak Kur’ana iz Pariza, koji ranije nisam ni imala. Kada sam ušla u Svetu džamiju i vidjela Kabu, počela sam plakati jer sam se sjetila da je to mjesto gdje su klanjali Allahovi poslanici, Svetost tog mjesta, mnoštvo muslimana i Milost mog Gospodara, Allaha.
Plakala sam jer sam žalila za svim prošlim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i traženja Allahove pomoći. Rekla sam: “O, Gospodaru, ljekari su nemoćni da me izliječe… Ti imaš lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zaključana. Nema mi ništa drugo osim da tražim pred Tvojim vratima. Molim te, Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!”
Nastavila sam klanjati i upućivati dove Allahu dok sam obilazila Kabu. Molila sam Ga da me ne razočara i vrati praznih ruku. Potpuno sam se posvetila vjeri i tražila upute od učenjaka o knjigama i dovama koje mogu učiti. Savjetovali su mi da učim što više mogu iz Kur’ana i da pijem velike količine zemzem vode. Na Svetom mjestu osjećala sam se mirno i opušteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da ostanem u Haremu cijelo vrijeme, što je on prihvatio.
U Haremu su bile sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele koliko plačem. Pitali su me za razlog. Rekla sam im da prije nego što sam došla u Allahovu kuću, nisam mislila da ću je toliko zavoljeti. Također sam im rekla da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napuštale. Dobijale su dozvole od svojih muževa da ostanu sa mnom u džamiji.
Rijetko smo spavale, jele smo male količine hrane, ali smo pile mnogo zemzem vode. Kao što je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono za šta se pije. Ako je piješ s namjerom da se izliječiš, Allah će te izliječiti. Ako je piješ zbog žeđi, Allah će ti ugasiti žeđ…” Nisam osjećala glad. Nastavila sam obavljati tavaf i učiti Kur’an. Tako smo provodile dane i noći.
Kada sam došla u Allahovu kuću, bila sam veoma mršava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja zbog raka. Sestre su me molile da perem tijelo zemzem vodom, ali ja sam se bojala dodirnuti taj dio tijela. Bojala sam se podsjećanja na svoju bolest, jer bi tada bolest okupirala moje misli umjesto sjećanja na Allaha.
Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da polijem cijelo tijelo zemzem vodom. Na početku sam odbila, ali sam osjetila nešto što me tjeralo da to učinim. Polako sam pokušavala preći preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala. Ponovno sam se uplašila, ali sam osjetila silu koja me tjerala da pokušam ponovo. Oklijevala sam.
Nakon trećeg pokušaja, prisilila sam ruku da pređe preko gornjeg dijela tijela i konačno preko grudi! Nevjerovatno, nije bilo oteklina od krvi i gnoja! Nisam mogla vjerovati u ono što osjećam. Ponovno sam prešla preko tog dijela tijela i bila je istina! Zadrhtala sam i sjetila se da je Allah kadar učiniti što god On hoće.
Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tijelo i provjeri ima li oteklina. One su potom povikale: “Allahu Ekber! Allahu Ekber!” Otrčala sam svom suprugu u hotel, pokazala dio tijela koji je ranije bio otečen i kazala: “Pogledaj Allahove Milosti!”
Rekla sam mu što se dogodilo i on nije mogao vjerovati. Plakao je neprestano. Rekao je: “Znaš li da su se ljekari zaklinjali da ćeš umrijeti u roku od tri sedmice?” Ja sam mu odgovorila: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna što nam budućnost donosi osim Njega.”
Ostali smo u Allahovoj Svetoj kući još jednu sedmicu, zahvaljujući Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otišli posjetiti Poslanikovu džamiju u Medini. Nakon toga smo otputovali u Francusku. Tamo su ljekari bili zbunjeni i iznenađeni. “Jesi li ti ista ona osoba?” pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plašim ničega osim Allaha, dž.s., jer sudbina dolazi od Njega.” Ljekari su rekli da sam veoma čudan slučaj i izrazili su želju da me ponovno pregledaju.
Uradili su to i nisu našli ništa. Prije jedva da sam mogla disati zbog oteklina. Međutim, kada sam otišla u Allahovu Svetu kuću i zamolila Ga da me izliječi, rak je u potpunosti nestao. Potražila sam knjige o Poslanikovoj biografiji, čitala ih i mnogo plakala. Plakala sam žaleći za svim što sam propustila u životu. Propustila sam imati ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Trošila sam svoju ljubav na beznačajne stvari ovoga svijeta.
Plakala sam zbog vremena koje sam provela daleko od Allaha, mog Stvoritelja, vremena koje svi trebamo trošiti u obožavanju Allaha, istinski Ga voleći i izražavajući ljubav prema Njegovom Poslaniku, slijedeći njegov plemeniti uzor, njegov sunnet. Molim Allaha da oprosti meni, mom suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!
