Aleksandra Pandurević, jedna od istaknutih figura Srpske demokratske stranke (SDS), javno je reagovala na sadržaj i posljedice novog non-papera koji su zajedno predstavile Njemačka i Francuska, a koji se odnosi na stanje u Bosni i Hercegovini, sa posebnim fokusom na Republiku Srpsku. Dokument poziva na oštrije sankcije prema Miloradu Dodiku, koji se nalazi pod optužbama pravosuđa Bosne i Hercegovine, kao i na obustavu značajnih finansijskih tokova prema ovom entitetu.
U uvodnom dijelu svoje objave, Pandurević ističe da “najava sankcija RS-u dolazi sa potencijalno pogubnim posljedicama za cjelokupno društvo”. Posebno upozorava da obustava sredstava iz ključnih međunarodnih finansijskih fondova i institucija kao što su WBIF (Investicijski okvir za Zapadni Balkan), EIB (Evropska investicijska banka), EBRD (Evropska banka za obnovu i razvoj) i Svjetska banka (WB), može zaustaviti čitav niz infrastrukturnih i razvojnih projekata širom Republike Srpske.
Prema njenim riječima, direktne posljedice ovih mjera bile bi:
-
Obustava izgradnje i modernizacije ključnih saobraćajnica, uključujući puteve i autoputeve.
-
Zastoj u izgradnji i obnovi vodovodnih i kanalizacionih mreža.
-
Zamrzavanje projekata u sektoru energetike, što bi dodatno oslabilo energetsku nezavisnost i razvoj.
-
Gašenje domaćih firmi, koje su direktni izvođači ili dobavljači u navedenim projektima.
Pandurević naglašava da su zakoni koji su usvojeni u entitetu RS, a koji se ne provode u praksi, korijen većine ovih problema. Dodaje da se Dodikov način političkog djelovanja – koji opisuje kao “guranje prsta u oko” međunarodnim partnerima – ne završava na njemu lično, već u ponor vuče čitavo društvo i njegovu budućnost.
Kao posljedica toga, navodi ona, prave žrtve ovakvih političkih poteza nisu lideri, već obični građani, jer će se oni prvi suočiti s gubitkom posla, obustavom razvojnih inicijativa i padom životnog standarda. Ovakva ekonomska i socijalna regresija, prema njenim riječima, može uzrokovati i dugoročno nepovjerenje građana prema institucijama.
U svom komentaru iznosi i dublju političku poruku – odgovornost za ovu krizu ne može biti prenesena na međunarodne aktere, jer su, kako navodi, oni već godinama upozoravali na devijacije u radu pojedinih političkih struktura. Time implicira da unutrašnja samokritika i korekcija smjera predstavljaju jedini istinski izlaz iz trenutne izolacije.
U kontekstu međunarodnih odnosa, ovaj non-paper Pandurević vidi kao upozorenje koje se više ne može ignorisati. Za razliku od prethodnih diplomatskih signala, ovaj dokument nosi konkretne posljedice, koje će se vrlo brzo osjetiti na terenu.
Kao dodatak njenoj izjavi, vrijedi primijetiti i širi politički ton – poziv na odgovornost ne upućuje samo političkim liderima, već i javnosti da ne podliježe manipulacijama i da prepozna dugoročne rizike koje nosi politički avanturizam.
Zaključno, Pandurević svojim stavom jasno stavlja do znanja da se ne radi više samo o političkoj retorici, već o realnim ekonomskim i socijalnim prijetnjama, koje mogu imati višegodišnje posljedice. Ako se, kako kaže, “ambis nastavi produbljivati”, pitanje opstanka Republike Srpske u sadašnjoj formi neće više biti samo političko, već i egzistencijalno.
Ovo upozorenje iznutra, dolazi kao kontrast opštem diskursu koji često dolazi iz političkog vrha RS-a, a nosi potencijal da otvori prostor za širu društvenu raspravu – o smjeru u kojem ide Republika Srpska, ali i cijela Bosna i Hercegovina. U eri globalnih izazova i regionalnih napetosti, jasno se nazire potreba za promišljenim i odgovornim liderstvom koje zna kada je vrijeme za dijalog, a kada za promjenu kursa.
U svjetlu sve kompleksnijih političkih i ekonomskih izazova s kojima se suočava Republika Srpska, postaje očigledno da se prostor za pogrešne političke kalkulacije sužava. Aleksandra Pandurević u svom obraćanju ne upozorava samo na posljedice trenutne politike, već i na nužnost redefinisanja prioriteta. Odsustvo dijaloga s međunarodnim partnerima, kontinuirano ignorisanje preporuka i sve češće izazivanje političkih tenzija stvaraju atmosferu izolacije, u kojoj najviše gubi upravo lokalna zajednica. Zabrinjavajuća je činjenica da se politički lideri, umjesto da traže rješenja kroz institucionalne kanale i partnerske odnose, odlučuju za konfrontacije koje proizvode zatvaranje vrata – kako političkih, tako i ekonomskih. Gubitak finansijske podrške iz ključnih evropskih i svjetskih institucija ne znači samo usporavanje razvoja – to znači prekid u lancu zapošljavanja, prestanak inovacija, obustavu investicija i destabilizaciju budžetskih tokova. U toj realnosti, građani postaju taoci vlastitih predstavnika, a sistem se sve više urušava iznutra. Ako se uskoro ne otvori prostor za iskrenu introspekciju i konkretnu akciju unutar političkog vrha RS-a, moguć je scenarij u kojem će međunarodna zajednica donijeti još rigoroznije mjere, uz progresivno isključivanje Republike Srpske iz važnih regionalnih inicijativa. Ovakav razvoj događaja mogao bi na duže staze uzdrmati i samo povjerenje građana u ideju entitetske samouprave, jer će sve češće postavljati pitanje – kome zapravo služi trenutni politički smjer, ako ne narodu? Zato, kraj ove krize neće doći kroz vanjske pritiske, već kroz unutrašnju volju za reformom, racionalnost u vođenju politike i spremnost da se dugoročni interes stavi ispred kratkoročnih političkih poena.
