Priča o Aladinu Hodžiću, plavokosom dječaku s ratnim ožiljcima, dirnula je mnoge, a nakon tri decenije donijela je i susret sa fotoreporterom Robertom Beloševićem koji ga je fotografisao 1995. godine. Aladin, sada tridesetogodišnjak, s osmijehom i toplim glasom izrazio je želju da se ponovo sretne sa čovjekom koji je svojim objektivom uhvatio trenutke njegove mladosti obilježene tragičnim događajima. Ta priča, koju je prenosio portal 24sata.hr, nosi sa sobom tragove ratne prošlosti, ali i priču o upornosti i optimizmu.
Aladin danas živi u Italiji sa svojom suprugom Adisom i četverogodišnjom kćerkom Darijom. Uprkos teškoj povredi koju je zadobio tokom rata u Bosni i Hercegovini, uspio je prevazići izazove i vodi aktivan život. Radi u jednoj kompaniji, bavi se planinarenjem, ide u teretanu, i nastoji uživati u svakom danu. Njegova priča postala je simbol snage volje i sposobnosti da se životni udarci pretvore u pokretačku snagu.
Ljeta 1994. godine, Aladin je bio samo dijete koje se bezbrižno igralo sa prijateljima na livadi blizu kuće u Bihaću. Međutim, tada je granata eksplodirala i zauvijek mu promijenila život. Eksplozija mu je nanijela tešku povredu, pri čemu je izgubio desnu nogu. U trenu se našao u lokvi krvi, prebačen u bolnicu gdje se suočio sa surovom stvarnošću. Ratna trauma ostavila je duboke posljedice, ali Aladin se nije predao. Sjećanja na prve dane u bolnici prožeta su osjećajem zbunjenosti i bola, dok je dječački vjerovao da će mu noga ponovno narasti.
Iako je bilo teško, Aladin je u tom periodu upoznao Sanjicu Aleksić, djevojčicu koja je takođe izgubila nogu u ratu. Njih dvoje su se brzo povezali, a njihova zajednička fotografija obišla je svijet zahvaljujući francuskom novinaru. Ova fotografija im je otvorila vrata za novu priliku kada su, zahvaljujući Marcu Beciju, dobili mogućnost odlaska u Italiju i dobijanja proteza. Marc Bec bio je dobrotvor koji se zakleo da neće napustiti Bosnu dok ne osigura bolji život za Aladina i Sanju. Tako su Aladin i njegov otac Abdulah prvi krenuli put Italije, a ubrzo su im se pridružile i Aladinova majka Fata i sestra Azra. Po dolasku u Italiju, cijeloj porodici, kao i Sanji i njenim roditeljima, pružena je pomoć i nada za novi početak.
Dobijanje proteze za Aladina značilo je ne samo fizički, već i emocionalni preokret. Osjećaj ponovnog hodanja bez štaka opisao je kao “hodanje nebu pod oblake”. Ova nova mogućnost omogućila mu je da se ponovo osjeća slobodno, bez ograničenja koja je donio ratni hendikep. Proteza mu nikada nije predstavljala problem, čak i kada bi mu donijela nelagodnosti, jer ih je prihvatao kao prirodan dio svoje nove stvarnosti. Njegova volja za životom i radost zbog svakog koraka bili su očigledni.
Uprkos svemu što mu se dogodilo, Aladin nikada nije dozvolio da sebe vidi kao žrtvu. Naprotiv, odlučio je da će njegova prošlost biti samo dio priče, a ne cijela priča. Svoju energiju je usmjerio na izgradnju pozitivne budućnosti. Aktivno se bavio sportom, od treninga MMA do planinarenja stazama u Bužimu koje su bile poznate po vojnim pohodima komandanta Izeta Nanića. Aladinov primjer pokazuje da, kada postoji jaka volja i jasno definisan cilj, ništa nije nemoguće.
Kroz život je naučio važnu lekciju – za svaki problem postoji rješenje, koliko god se u početku činilo teškim. S vremenom je shvatio da je svaki izazov prilika za rast, i da su ljubav i podrška njegove porodice bili ključni za njegovo mentalno jačanje. Njegova supruga Adisa i kćerka Darija postale su mu najveća motivacija da nastavi dalje, gradeći život prepun nade i ljubavi.
Na kraju, Aladinov susret sa Robertom Beloševićem predstavljao je zatvaranje kruga – od trenutka kada je bio dječak na štakama do odraslog čovjeka koji je prevazišao sve prepreke. Belošević, koji je fotografisao Aladina u Bihaću 1995. godine, sjećao se tog trenutka kao jednog od najvažnijih u svojoj karijeri. Fotografija plavokosog dječaka na štakama postala je simbol stradanja, ali i nade za bolju budućnost. Belošević je bio dirnut što će konačno upoznati čovjeka koji mu je ostao u sjećanju gotovo tri decenije, i koji je zahvaljujući toj fotografiji dobio priliku za novi život.
Ova priča nije samo o Aladinu i njegovom putu od djetinjstva do odrasle dobi, već i o snazi ljudskog duha i nevjerovatnoj moći nade. Aladin Hodžić pokazao je da, bez obzira na tragediju i gubitke, čovjek može pronaći način da ponovo stane na noge – bukvalno i metaforično. Njegova životna priča nadahnjuje mnoge, podsjećajući nas da svaka bitka može biti prebrođena uz upornost, podršku voljenih i spremnost da se prevaziđu prepreke.
