1. Činjenje grijeha i ustrajnost u njemu
Neki od griješnika kontinuirano čine jedan grijeh, dok drugi čine više vrsta grijeha. Stalno zapadanje u grijeh čini ga običnim i postepeno uklanja ružan osjeċaj u srcu. Kada ga njegov počinilac počne javno prikazivati, ulazi tada u okvir hadisa: “Čitavom ummetu je oprošteno, osim onih koji grijeh javno čine. Javno griješenje je da čovjek nesto uradi noċu, a Allah ga prikrije, a on nekome, kad osvane kaže: ‘Sinoċ sam učinio to i to.’ Noċ je proveo, a Gospodar je prekrio njegov grijeh. Onda je osvanuo, otkrivajuċi vec prekriveno” (Buharija, 10/86).
2. Otvrdlost i grubost srca
Kada čovjek spoznaje da je njegovo srce postalo kao kamen, koji ne pruža osjeċaj, niti na njega nešto utiče. Uzvišeni kaže: “Zatim su vaša srca, poslije toga, postala tvrda kao kamenje ili tvrđa od toga” (Kur’an, El-Beqare,74).
Na onoga čije je srce otvrdnulo nema nikakvog uticaja govor o smrti, gledanje mrtvih i dženaza. Na njega ne utiče ni kada bi ju i sobom nosio ili zagrtao mejta jer se on kreċe između kabura kao između kamenja.
3. Nepotpuno obavljanje ibadeta
Ono se ogleda u odsutnosti duha prilikom obavljanja namaza, učenja Kur’ana, dova i nerazmišljanja o njihovim značenjima, takva osoba ih s nerazumjevanjem uči, kao onaj koji je navikao da uči određene dove iz hadisa uvijek u isto vrijeme, i nije svjestan njihovog značenja. A Allah Uzvišeni kaže: “neće primiti dovu onoga čije je srce nemarno” (Et-Tirmizi, 3479, Es-Silsile’es-sahiha’,594).
4. Ljenost u ibadetu i njegovo ostavljanje
Kada obavlja ibadete, čini samo fizičke pokrete uz duhovnu odsutnost, a Allah tako opisuje munafike: “…kad ustaju da namaz obave, lijeno se dižu” (Kur’an, En-Nisa’, 12).
U to još ulazi nemarnost, koja se ogleda u propuštanju odabranih perioda za ibadete. To ukazuje na nezainteresovanost za sticanje nagrade. Tako ċe odgoditi hadždž, iako je u moguċnosti da ga obavi, izbjegavat će džihad, a za njega je sposoban, kasnit će na namaz u džematu, a poslije toga, i džumu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ljudi će kasniti u prvi saf sve dok ih Allah, njihovim kašnjenjem, ne ostavi u vatru” (Ebu Davud, 679, Salih et-tergib, 510).
Ovakvi i slični ne osjaċaju dušenvi nemir kada prespavaju propisani namaz, ili propuste neki od sunneta ili zikr, jer u osnovi nemaju želje da ih obave, ili da nadoknade propušteno. Navikavaju se na propuštanje sunneta i onoga što je fard kifaje, propuštajuċi i Bajram, iako neka ulema kaže da je on fardi ajn (dužnost svakog pojedinca). Nemarni su spram dženaze, ne žele nagrade, kao da im nije potrebna. Čine sve suprotno Allahovom opisu vjernika: “Oni su se trudili da što više dobra učine, i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni” (Kur’an, El-Enbija, 90).
A među pojave koje ukazuju na ljenost u ibadetu spadaju izbjegavanje sunneta, noċnog namaza, raniji izlasci iz džamije, itd. Ostale nafile ne obavljaju; duha namaz mu ne pada na pamet, a da ne govorimo o tewbi namazu ili istihari.
5. Uskogrudnost, mrzovoljnost i sputavanje naravi
Kao da je pod velikim teretom koji ga pritišċe, covjek postaje svadljiv i uzrujan zbog najmanje sitnice. Zbog ponašanja ljudi oko njega osjeċa tjeskobu, u kojoj nestaje tolerancije. Poslanik, s.a.v.s., opisao je iman riječima: “Iman su sabur i tolerancija” (Et-Tirmizi, EsSilsile’ es-sahiha’, 554, 2/86), a vjernik: “Voli i voljen je, i nema dobra u onome ko ne voli i ko nije voljen” (Et-Tirmizi, EsSilsile’es-sahiha, 427).
6. Ravnodušnost prema učenju Kur’ana
Ne utiču na njega kur’anska obeċanja i prijetnje, niti naredbe i zabrane; ni opisi Sudnjega dana, jer slab iman uzrokuje dosadu pri slušanju Kur’ana i nesposobnost da se ustraje u njegovom učenju. Kad god otvori Kur’an, odmah bi da ga zatvori.
7. Ravnodušnost prema Allahu dž.š. prilikom zikra i dove
Svaki propisani zikr teško mu pada, a kada ruke u dovi digne, brzo ih sebi povuče. A Allah, opisujuċi munafike kaže: “A Allaha gotovo da i ne spominju” (Kur’an, En- Nisa’, 142).
8. Ne ljuti ga činjenje harama
Plamen ljubomornog čuvanja islamskih propisa u njegovom srcu se veċ ugasio, čime je izgubio potrebu za naređivanje dobra i odvraċanja od zla. Njegovo lice nikada ne hvata srdžba radi Allaha i Poslanika, s.a.v.s. Ovakvo srce slabog imana, opisano je u sahih hadisu: “Srcima se izlažu iskušenja kao voda, uvijek iznova, pa ko je popije na njemu ostane crna tačka.” To se ponavlja sve dok ne postane, kao sto stoji na kraju hadisa, “sasvim crno, pa nečcini dobro, niti odvraċa od zla, osim da to bude putem povođenja za strašċu” (Muslim, 144).
Nestalo je kod njega ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, i stvari su se kod njega izjednačile, pa ga onda nema sto podstaċi na naređivanje i zabranjivanje. On ċe, mozda, čuti za neko zlo da se ċini i biti zadovoljan njime, a time će biti griješan, kao što je griješan i onaj koji je to zlo vidio pa ga odobrio. Ovo je potvrđeno sahih hadisima: “Kada se na Zemlji učini neki grijeh pa ga neko vidi i ne prezre ga, on kao da ga nije ni vidio, a ko bude odsutan, a bude zadovoljan njime, sličan je onome koji ga je vidio i nije ga prezreo” (Sahih el-džami, 689). Njegovo zadovoljstvo grijehom je djelo srca i čini ga griješnim kao i onoga koji je učestvovao u njemu.
9. Želja za isticanjem
Ima je u vise oblika:
– Želja za upravljanjem i vlašċu, bez procjene stepena odgovornosti i opasnosti, koje ona sa sobom nosi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio na takve: “Vi ċete težiti za namjesništvom zbog kojeg ċete se kajati na Sudnjem danu, pa blago dojilji, a teško onoj koja odbije” (Buharija, 6729).
“Blago dojilji” se odnosi na vlastodršce na početku namjesništva zbog imetka, vlasti i užitka u njemu. “Teško onoj koja odbija” se odnosi na one na njegovom kraju zbog ubistava, smjene, te traženja odgovornosti na Sudnjem danu.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., još je rekao: “Ako želite obavijestit ċu vas o vlasti i o tome šta je ona: njen početak je grdnja, zatim slijedi kajanje, a njen kraj je kazna na Sudnjem danu, osim pravednima” (Sahih el-džami’, 1420).
Ako to bude iz motiva provođenja Allahovih naredbi i nošenja odgovornosti u situaciji kada ne postoji niko drugi primjereniji za ovaj položaj, uz uloženi trud, savjetovanje i pravdu, kakav je bio Jusuf, a.s., reklo bi se: “Divno je i lijepo.” Međutim, stvar je najčešċe u velikoj želji i pohlepi za vođstvom, nedavanju prednosti najbolima, oduzimanju tog prava onome kome pripada, te bespravno i samovoljno vladanje.
– Želja za isticanjem na skupovima, stalno držanje riječi, prinuđivanje ostalih na slušanje i dominacija situacijom.
Isticanja na skupovima su ratovi na koje nas je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,: “Klonite se ovih krvoproliċa” (Sahih el-dzami’, 120), tj. nadmetanja.
– Priželjkivanje da mu ljudi ustaju na noge kada uđe, radi zadovoljavanja pohlepe za veličinom u svojoj bolesnoj duši.
Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Koga raduje da mu Allahovi robovi ustaju na noge, neka pripremi sebi mjesto u vatri” (Buharija, El-Edeb el mufred, 977). Kada je Muavija ibn Ebi Sufjan došao kod Ibn Zubejra i Ibn Amira, Ibn Amir je ustao, dok je Ibn Zubejr ostao sjedeći, (a u drugoj predaji: “…bio je pribraniji”), Muavija je rekao Ibn Amiru: “Sjedi, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Onaj ko voli da mu ljudi ustaju na noge neka pripremi sebi mjesto u vatri (Buharija, 977 i Ebu Davud, 5229).
Ovakvu vrstu ljudi obuzima bijes kada se praktikuje sunnet, kada pozdravljaš počinjujući sa desne strane, i ako takav uđe na sijelo, nije zadovoljan dok mu neko ne ustane, da bi on tu sjeo, iako je tako nešto Poslanik, s.a.v.s., zabranio: “Neka ne podiže covjek nikoga sa njegovog mjesta da bi sjeo” (Buharija, Feth el-Bari, 11/62).
10. Tvrdičluk i škrtost
Allah je pohvalio ensarije riječima: “Više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno” (Kur’an, El-Hasr, 9), i obznanio da će uspjeti oni koji se sačuvaju od tvrdičluka. Nema sumnje da je tvrdičluk produkt slabog imana.
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Iman i tvrdčluk se nikada ne mogu spojiti u jednom srcu” (En-Nesai, el-Mudzteba, 6/13). O opasnosti od tvrdičluka i njegovim negativnim uticajima na dušu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Bojte se tvrdičluka; zbog njega su propali oni prije vas. Tvrdčluk ih je naveo na škrtost, pa su škrtarili; naveo ih je na prekidanje rodbinskih veza, pa su ih prekinuli i na razvrati pa su ga činili.” (Ebu Davud, 2/324).
Škrtost čini da onaj koji je slabog imana da skoro ništa ne izdvaja na Allahovom putu, makar neko od njega tražio sadaku, i siromaštvo njegove braċe muslimana bilo vidljivo ili ih zadesila kakva nesreċa.
Preuzeto iz knjige “Pojava slabljenja imana”
Autor: Šejh Muhammed Salih el Munedždžid
