Nova upozorenja koja dolaze iz Srbije izazvala su zabrinutost širom regiona i Evrope. Beogradski advokat i lider Grupe Oktobar, Čedomir Stojković, oglasio se povodom nedavnog sastanka između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i ruskog predsjednika Vladimira Putina, održanog u Moskvi. Prema njegovim riječima, ovaj susret otvara vrata novoj, ozbiljnoj sigurnosnoj prijetnji koja bi mogla imati dugoročne posljedice ne samo za Srbiju, već i za širi balkanski prostor.
Glavna tačka zabrinutosti tiče se potencijalne izgradnje ruske nuklearne elektrane na teritoriji Srbije. Stojković tvrdi da su pregovori između Srbije i Rusije već poodmakli, a Vučićev objavljeni komentar na društvenim mrežama, u kojem navodi kako je dogovor sa Rusijom iz oblasti energetike “izuzetno značajan”, dodatno podgrijava sumnje. Posebno je naglašeno da, u kontekstu postojećih sankcija Zapada prema ruskom energetskom sektoru, nuklearna energija ostaje jedina realna oblast saradnje.
Stojković upozorava da takav projekat nije samo ekonomski ili energetski aranžman, već se radi o direktnom geopolitičkom riziku. Prema njegovim riječima, nakon što je Rosatom, ruska državna kompanija za nuklearnu energiju, objavila spremnost da ponudi nuklearku Srbiji, situacija je postala mnogo ozbiljnija.
Iz njegove perspektive, to nije tehničko pitanje već strateško pitanje bezbjednosti.
On objašnjava da bi se time omogućilo dublje prisustvo ruske obavještajne i vojne strukture u Srbiji, kroz infrastrukturu koju niko osim Rusa ne može kontrolisati, servisirati ili nadzirati. Drugim riječima, jednom kada ruska nuklearna tehnologija bude implementirana, ona postaje praktično neuklonjiva i neovisna od srpske kontrole.
Stojković ističe nekoliko ključnih tačaka zašto ovaj dogovor može predstavljati najveći bezbjednosni izazov u regionu:
-
Hibridna okupacija – Rusija koristi energetske sporazume ne kao oblik saradnje, već kao alat trajnog uticaja.
-
Geopolitička izolacija Srbije – Ovime se, smatra on, Srbija još više udaljava od evropskih i NATO integracija.
-
Nemogućnost sankcionisanja nuklearnog sektora – Za razliku od nafte i gasa, nuklearni sektor je mnogo teže obuhvatiti međunarodnim sankcijama.
U vezi s tim, Stojković podsjeća na sličan scenario iz prošlosti – kada je 2008. godine ruska kompanija Gasprom preuzela kontrolu nad Naftnom industrijom Srbije (NIS), što se i danas smatra jednom od najkontroverznijih privatizacija. Sada bi, tvrdi on, potencijalni ulazak Rosatoma u Srbiju bio još gori scenario, jer bi srpska strana trajno izgubila bilo kakvu mogućnost nadzora.
„Ovo nije ekonomski aranžman, ovo je zakucavanje posljednjeg eksera u nezavisnost Srbije“, navodi Stojković i upozorava da se zemlja time dovodi u stanje dugoročne zavisnosti i moguće potpune geopolitičke podređenosti Moskvi.
Posebno ističe da se sve to odvija u vrijeme kada je Rusija pod teškim međunarodnim sankcijama, izolovana zbog rata u Ukrajini, a njena reputacija širom svijeta opada. Uprkos tome, Srbija, kao kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, očigledno se sve više vezuje za Moskvu, i to ne samo politički, već sada i infrastrukturno.
Prema njegovim riječima, ovo se mora posmatrati kao prva faza dogovora između Vučića i Putina. Ruska strategija, kako kaže, koristi ovakve projekte da bi prikazala inicijativu kao “ponudu”, dok je zapravo u pitanju izvršenje unaprijed dogovorenih koraka.
Za razliku od tradicionalnih energetskih aranžmana, nuklearne centrale:
-
zahtijevaju isključivo rusko upravljanje,
-
ne mogu se jednostavno zamijeniti niti izbaciti iz upotrebe,
-
ne podliježu klasičnim tržišnim zakonima ni međunarodnim pritiscima.
Stojković na kraju ocjenjuje da je ovo snažan alarm za evropske i američke diplomate, koji, prema njegovom mišljenju, još nisu shvatili ozbiljnost situacije.
„Ovo nije pitanje srpsko-ruskog prijateljstva. Ovo je pitanje ko će zaista kontrolisati budućnost Balkana“, zaključuje on.
Zabrinutost ne proizlazi samo iz energetskih aspekata saradnje, već iz činjenice da bi, jednom kad se uspostavi ruski nuklearni kapacitet na teritoriji Srbije, to moglo postati trajan mehanizam kontrole, koji nije podložan niti političkim promjenama, niti ekonomskim pritiscima. Takva realnost bi mogla dovesti Srbiju, ali i čitav region, u novu fazu napetosti – sličnu onoj iz perioda Hladnog rata.
U konačnici, ovakva saradnja stavlja pod znak pitanja demokratsku, bezbjednosnu i evropsku orijentaciju Srbije, i otvara prostor za nastavak i produbljivanje hibridnih uticaja Kremlja u jugoistočnoj Evropi.
