Admir Poturović, stanovnik Donje Jablanice, prolazi kroz najteže trenutke svog života nakon što je njegov dom uništen u razornim poplavama koje su pogodile to područje. Njegova priča, ispričana za N1, svjedoči o hrabrosti, snazi i očaju koji je osjećao dok je pokušavao zaštititi sebe i svoju obitelj od vodenog vala koji je iznenada progutao sve što su godinama gradili.
Admirov dan je počeo kao i svaki drugi. Vratio se kući oko 12:20 nakon završetka smjene na poslu, a vodostaj, iako u porastu, nije izgledao zabrinjavajuće. Njegova obitelj je već ranije iskusila poplave, ali ništa što bi nagovijestilo katastrofu koja je uslijedila. Međutim, ubrzo je situacija eskalirala. Voda je počela opasno rasti i u dva sata iza ponoći postalo je jasno da se suočavaju s nečim daleko ozbiljnijim nego prije.
Kako Admir svjedoči, prvi veliki val je stigao neočekivano, odnoseći plastenike, štalu, a s njom i životinje. Voda je bila toliko snažna da je odnijela traktor i automobil iz garaže. U tom trenutku, Admir je probudio svoju suprugu i oca, svjestan da više nema vremena za čekanje. Započela je borba za preživljavanje. Unatoč svim naporima da spasu ono što se spasiti moglo, ubrzo su se morali povući na sprat kuće jer je voda nezaustavljivo probijala u unutrašnjost doma.
Situacija je postajala sve opasnija, a ubrzo je voda provalila kroz prozore i vrata kuće, stvarajući potop unutar samog doma. U jednom trenutku, Admir je pokušao otvoriti ulazna vrata kako bi voda nesmetano strujala van, ali su se vrata prevrnula i pritisnula ga. Admir opisuje kako je u tim trenucima počeo gubiti snagu, a voda mu je već uhvatila noge. “Imao sam osjećaj da će mi otkinuti obje noge”, prisjeća se. Njegov otac i supruga nisu mogli učiniti ništa kako bi mu pomogli. Dok su nemoćno gledali, Admir je nastavio borbu s vratima, pokušavajući ih zadržati, ali pod pritiskom vode, vrata su ga preplavila. Mulj i blato su ga prekrili, ali srećom, uspio je uhvatiti štok i isplivati na površinu.
U jednom trenutku, uz pomoć užeta koje su mu dodali supruga i otac, uspio se ponovno vratiti u sigurniji dio kuće. No, tada je uslijedio novi šok. Njegova kćerka uletjela je u sobu, vičući: “Puca kuća!” Cijela obitelj se brzo povukla na sigurno, držeći se jedni za druge dok su bježali iz kuće. Kada su izašli na glavni put, mogli su samo promatrati kako voda odnosi garažu, terasu, pa čak i pola kuće. U očaju, Admir je odveden u Konjic, u hitnu pomoć, jer je pretrpio povrede. Dok su se vozili prema bolnici, rekao je rođaku: “Dok se vratimo, kuće više neće biti.” Nažalost, njegove riječi su se obistinile. Kada su se vratili, od njegove kuće nije ostalo ništa. Kuća se srušila kao kula od karata, potpuno uništena.
Admir nije bio jedini koji je prošao kroz ovu strašnu noć. Stotine drugih ljudi iz poplavljenih područja pretrpjeli su slične gubitke. Njihove kuće, imanja i životi su uništeni u samo jednoj noći. Ono što su gradili godinama, nestalo je u tren oka. Trud i rad uložen u stvaranje doma jednostavno je izbrisan.
Admir sada stoji pred ruševinama svog doma, zagledan u ono što je nekada bio njegov život. Iako je izgubio sve materijalno, ostao je zahvalan što su on i njegova obitelj preživjeli. No, svjestan je da mu sada predstoji novi početak. Kao mnogi drugi, mora krenuti ispočetka, izgraditi novi dom i započeti novi život. Međutim, Admir je svjestan da ovaj put neće biti sam. Njegova priča, kao i priče mnogih drugih, poziva na solidarnost. Pomoć i podrška su ono što je sada najpotrebnije, ne samo njemu, već i svim ljudima pogođenim ovom katastrofom.
U ovakvim trenucima, važno je prisjetiti se nekoliko ključnih stvari:
- Poplave su nepredvidive i mogu uništiti cijele živote u samo nekoliko sati.
- Brza reakcija i zajedništvo obitelji mogu biti presudni u spašavanju života.
- Materijalni gubitak, iako bolan, može se nadoknaditi, dok je zdravlje i sigurnost najvažnija.
- Obnova nakon ovakvih katastrofa zahtijeva veliku količinu podrške, ne samo od strane vlasti, već i cijele zajednice.
Na kraju, Admirova priča podsjeća nas na krhkost života i koliko je važno biti pripremljen na nepredvidive izazove. Ono što je jednom izgubljeno može se ponovno izgraditi, ali potrebna je podrška svih nas. U ovakvim trenucima, zajedništvo je ključ za ponovno izgradnju života.
Zaključujući ovu priču, možemo samo reći da Admir, kao i mnogi drugi pogođeni ovom nesrećom, neće odustati. Njihova borba za obnovu života tek počinje, a svi mi imamo priliku da im u tome pomognemo. Jer, kako Admir kaže, “Sve može nestati u jednom trenutku, ali snaga i volja za novim početkom ne mogu se tako lako uništiti.”
