Kaže jedna sestra muslimanka za drugu sestru:
” A otkud joj toliko pa da je mogla sve to?”
” A odakle joj pare pa je toliko platila to? “
” A nekako mi je brzo stekla to što sad ima, sve to košta! “
Ne da šejtan mira pa šapuće na uši duše razne vesvese i pitanja koja se ne tiču iskrenog vjernika, a ni vjernice.
Pitanja koja povećavaju ono malo zrno sumnje koje je šejtan posijao, pa ono raste, raste, širi se k’o bolest, pa sestra sestru ogovori i pred drugima, njezinu nafaku učini sumnjivom!
Njezinu dovu učini upitnom!
Njezinu žrtvu i borbu učini nevažnom, nevidljivom!
“Otkud joj, subhanAllah, onoliko!? Ko joj daje? Kako je zaradila? Kako je kola kupila!? Ko je školuje? Ko joj daje za kiflu!? “
Ebu Hurejre, r.a., propovijeda da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče.“ (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Malik) 
Moja stara i dobra drugarica je imala običaj takvima reći: ” Bog dao, a narod ne vjeruje.” 
“Reci: ‘Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće od robova Svojih, a kome hoće uskraćuje; što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.’” (Saba’, 39.) 
