U jednom selu živjela je žena koja je redovno klanjala svaki namaz i postila svaki ramazan. Međutim, bila je znatiželjna i nije mogla odoljeti da ne priča o drugima, širila je tračeve i laži o svojim komšijama. Nasuprot nje, u istoj ulici, živio je pijanac koji se rijetko trijeznio. No, unatoč svojim manama, on je bio velikodušan i uvijek spreman pomoći; kad god bi neko zatražio pomoć ili nešto trebali, on bi odmah priskočio i podijelio što god je imao, čak i zadnji zalogaj.
Jednog dana, oboje su preminuli. Nakon što im je klanjana dženaza, desilo se nešto neobično. Sutradan, mezar pijanca ostao je netaknut i očuvan, dok je mezar žene koja je klanjala i postila propao i urušio se. Njena porodica ga je popravila, ali već sljedećeg dana situacija je bila ista. Nakon nekoliko pokušaja, odlučili su posjetiti hodžu i upitati ga za savjet.
Kada su ispričali hodži sve o ženi i njenom ponašanju, on im je rekao:
“Istina je, ta žena je klanjala, postila, i redovno dolazila u džamiju, ali je svojim jezikom nanosila štetu ljudima. Ogovarala je svakoga i širila laži, a njen ibadet nije imao pravu vrijednost zbog njenih loših djela prema drugima. Pijanac, iako je imao svoju manu s alkoholom, nikada nije nikoga povrijedio riječima. Bio je velikodušan, pomagao je kome god je mogao i nikada nije tračao. Neka ovo bude pouka svima nama – trebamo očistiti smeće ispred svojih vrata prije nego što sudimo drugima. Naša vlastita srca i jezici trebaju biti čisti, jer ni stotinu godina možda neće biti dovoljno da očistimo sve svoje greške.”
*piti alkohol je haram!
