Ovo nije priča o mom izlječenju, već o važnim lekcijama koje sam naučila kroz svoje iskustvo s bolešću…
Jednog dana, doktorica mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti – moram na operaciju srca, i to s samo 28 godina. Moji srčani zalisci bili su potpuno uništeni, a jedini način da se izliječim bio je “ići pod nož”. U njenoj ordinaciji suze su mi krenule niz lice, a nisam mogla prestati plakati ni na putu kući. Plakala sam tri dana, preplavljena strahom i brigom. Svjesna rizika operacije, uplašila sam se da se možda više nikada neću probuditi iz anestezije. Danas, pišući ovo, prošla je godina dana od te strašne dijagnoze, a ja sam još uvijek živa, elhamdulillah. Još živim i sada sam uvjerena u jedno – Allahovi planovi su uvijek bolji od naših želja. Nikada nisam osjetila ljutnju prema Allahu zbog ove bolesti, niti sam je gledala kao kaznu. Jedino čega sam se bojala bilo je hoću li uspjeti, preživjeti i pobijediti svoju nemoć.
Bojala sam se kako ću izdržati test vjerničke snage. No, Allahovom voljom, operacija je odgođena. Osjetila sam ogromnu radost jer sam dobila priliku da još jedan dan provedem sa svojim sinom, da još jednom budem supruga i majka u svom domu. Tada sam shvatila da mi je Allah dao dodatno vrijeme za nešto važno. Ali, za šta?
Kroz brojna preispitivanja, spoznala sam da Allah nikada ne daje iskušenja iznad naših mogućnosti. Možda je u meni skrivena snaga koja će se pojaviti kad bude najpotrebnije. Moja bolest me približila Allahovoj Knjizi, i svakim danom osjećala sam da postajem nova, jača i sigurnija verzija sebe. Više mi nije bilo važno koliko haljina imam u ormaru, koliko novca u novčaniku, niti me brinulo tko me ogovara. Nijedan problem više nije izgledao nepremostiv. Tada sam naučila važnu lekciju: Ako ti neka blagodat zamagli um i udalji te od Pravog puta, to je iskušenje. No, ako te neki problem vrati na Pravi put i pokaže ti put la ilahe illallah, to je dar.
Osjetila sam Allahovu ljubav kroz ovo iskušenje. Bolest mi je poklonjena kako bi me približila Allahu, i to sam shvatila kao milost, uputu, čišćenje i dar. Zar ne bih trebala biti zahvalna na tome? Allah mi je dao vrijeme za promjenu, za rad na sebi i za pokajanje. Prije bolesti često sam bila izgubljena u vrtlogu dunjaluka. Nisu mi bile jasne prave vrijednosti braka, zdravlja, ahireta i ispravnog vjerovanja. Trošila sam previše vremena na besposlice i druženja s prijateljicama, nesvjesna koliko griješim. Shvatila sam da vjernik ne smije tratiti svoje slobodno vrijeme; mora ga iskoristiti za rad na sebi, svojoj porodici i vjeri.
Danas, iako bolesna, zahvalna sam Allahu na svakom novom danu koji mi je darovan, na svakom jutru koje dočekam pored svog djeteta. Osjećam da sam postala bolja osoba – bolja supruga, bolja prijateljica, bolja kćerka. Sada se trudim da budem prva koja će popraviti odnose u bračnoj zajednici, elhamdulillah. Zar to nije blagodat? Da budem daija u svojoj kući, osoba koja će doprinositi boljem stanju svoje porodice?
Ne ljutim se zbog sitnica jer je život suviše kratak. Svoje slobodno vrijeme sada koristim za činjenje dobrih djela, s ispravnim nijetom, i pazim da moj jezik ne zavrijedi Džehennem. Nastojim da ostavim harame, a da svoju dušu zaposlim zikrom i ukrasim dove suzama. Nisam mogla poželjeti bolji poklon, jer u njemu su skrivene velike blagodati.
Hvala Ti, Allahu, koji si nam dovoljan u svakom stanju i koji si najbolji zaštitnik! Ti si taj koji svojom moći jača slabog roba i koji svojom dobrotom liječi svakog bolesnika i nemoćnog. Uskoro ću, ako Bog da, na operaciju. Sjetite me se u dovi…
Vaša sestra u islamu, Edina R. N.
