Imala sam najposebnijeg oca na svijetu, čija prisutnost je ispunjavala svaki trenutak mog života. Njegova smrt ostavila je ogroman prazninu u mom srcu, osjećala sam se kao da sam izgubila ključni dio sebe, nešto što se ne može nikada vratiti. Prvi mjeseci bez njega bili su teži nego što sam mogla zamisliti; svaka proslava, svaka mala radost, poput prvih Bajrama i rođendana, bila je preslikana kroz veo tuge jer on nije bio prisutan da je podijeli sa mnom.
Ovaj gubitak je bio duboko emotivan, a fizička iscrpljenost koju sam doživljavala dodatno je otežavala situaciju. Osjećala sam se izgubljeno, ali vjera u dragog Allaha i Njegovu mudrost bila je moj oslonac u tom teškom periodu. Promatrajući svoju nenu, njegovu majku, koja je unatoč svom bolu pokazivala nevjerojatan sabur i ustrajnost, našla sam inspiraciju da nastavim dalje. Nena je bila primjer snage, što mi je pomoglo da pronađem unutarnju snagu i da ne posustanem.
Tačno godinu dana nakon što je otac preselio, saznala sam da ću postati majka sina. Ova vijest bila je poput svjetla u tami, pružajući mi nadu i utehu u trenutku kada mi je bila najpotrebnija. Iako nijedno dijete ne može nadoknaditi roditelja, pogotovo kad su ti roditelji pružali sve što je bilo najbolje, dolazak mog sina bio je podsjetnik da život ide dalje i da ljubav može pronaći nove izraze.
Sada, elhamdulillah, osjećam se sretna i ispunjena u mnogim aspektima svog života. Međutim, nijedna sreća ne može potpuno ispuniti prazninu koju je otac ostavio. Svakodnevno živim s bolom gubitka, ali pokušavam nastaviti živjeti prema vrijednostima i lekcijama koje mi je otac dao. Svaka molitva koju upućujem dragom Allahu uključuje i molbu da nas jednog dana ponovo okupi u džennetskim odajama. Ta molba pruža mi utjehu i nadu da ćemo se ponovo susresti i biti zajedno u vječnom miru. 💔
Priča posjetitelja na n-um