U julu 1992. godine, Amra (Zukanović) Husić imala je samo 15 godina kada su u njenom rodnom selu Biljani, smještenom u općini Ključ, počeli najgori zločini koje može zamisliti. Njen dom bio je neposredno preko puta škole u Biljanima, gdje su srpske snage vršile strašne zločine, strijeljajući stotine Bošnjaka.
U početnoj fazi, situacija je uključivala racije, pretrage kuća, hapšenje muškaraca koji su odvođeni na ispitivanje u Manjaču, pljačku imovine, i označavanje bošnjačkih kuća bijelim čaršafima. Amra se prisjeća kako je njen otac pokušavao da zaštiti svoju porodicu skrivajući imovinu u vrbovim žilama pored potoka iza njihove kuće.
Ključni zlikovac u ovoj tragediji bio je učitelj Marko Samardžija, koji je kasnije osuđen na 26 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Biljanima. Samardžija je stalno nosio rokovnik u kojem je beležio informacije o svojim učenicima, uključujući one koje je nameravao da ubije. Amra se sjeća trenutka kada je Samardžija zaustavio nju i njenog oca Mujagu, otvorio rokovnik i čitao imena onih koji su bili označeni za likvidaciju. Među njima je bio i njen stric Safet, koji je bio angažovan kao stražar tokom prvih demokratskih izbora.
Pored Samardžije, Amra se prisjeća i drugih lokalnih Srba koji su učestvovali u zločinima, ali nisu kazneno odgovarali za svoje postupke. Neki od njih su se preselili u Sanicu, uključujući školskog domara, kojeg je Amra par puta srela, ali je bila uplašena da se suoči s njim zbog bolnih uspomena.
Prvi zločini u Biljanima počeli su 1. juna 1992. godine, a kulminirali su 10. jula kada su srpske snage ubile 258 mještana i zakopali ih u dvije masovne grobnice – Lanište i Crvena zemlja. Tijela su ekshumirana 1996. godine. Nakon tih strašnih događaja, Amra je sa majkom i tri sestre pobjegla u Ključ, zatim su putovale preko Travnika, Zagreba, Pule i na kraju stigle u Njemačku, gdje su se sklonili kod rodbine.
Dok je bila u Njemačkoj, Amra je zapisivala svoja iskustva i sjećanja iz Biljana, želeći da sačuva ta sjećanja za svoju djecu. Iako nije planirala da te bilješke objavi, odlučila je podijeliti ih s “Stavom”, koji je objavio te zapise u izvornom obliku. Amra se vratila u Bosnu 1998. godine i sada živi u Ključu sa svojom porodicom. Najveći ponos osjeća kada se zajedno sa svojim sestrama i njihovim porodicama vraća u Biljane, gdje ih ima mnogo. Iako njen otac nije imao sina, Amra se raduje što je porodica sada proširena na pet unuka, što vidi kao pobjedu života.
Krvavo ljeto u Biljanima
Nakon malog predaha, stalnog pucanja, paljenja, pljačke, odvođenja ljudi svanu i taj najcrnji dan u mom životu.
10. 07. ’92. zora, u 6 sati ujutro čuh galamu, lupetanje i plač. Ja i moje dvije sestre spavale smo u sobi skupa sa komšinicom Hidom i njenom snahom Dilfom, i kako sam prva čula taj lupat, probudila sam ih, pogledala sam na prozor kroz mali prostor roletni koje nisu bile do kraja spuštene, ali se ništa nije vidjelo. Preplašene otišle smo u kuhinju u kojoj je spavao moj tata, mama i najmlađa sestra. Otac je takođe pokušavao da vidi šta se dešava. Rekao je mami da sprema djecu, a meni je rekao da probudim komšije Emsu i Atku, koji su spavali u spavaćoj sobi, kad sam ih probudila jadnici su poskakali da se obuku pošto su se tu veče prvi put, što moj komšija Emso reče, razoružali. U tom momentu na vratima počeše da lupaju zlikovci, lupali su sa nekim jakim oružjem pa je taj lupat jako prodirao kroz tišinu naše kuće. Otac, ne znajući šta da radi, otvori vrata oblijepljena papirnim vrećama.
U kući su se našli ti zlikovci koji su sa strahom obilazili kuću i otvarali sva vrata, rekli su da krenemo prema školi, gdje će muškarci biti ispitani, a žene pred trgovinu da ih tu čekaju. I tako smo mi, vidjevši da nam nema druge krenuli, pošto je moja mala sestra krenula u pidžamici, otac ih upita da uzmemo hlače za nju. Dozvolili su ocu da ja i on odemo uzeti te hlače dok nas je jedan od njih pratio sa puškom uperenom u nas, jer su se bojali da ne bismo šta drugo izvadili.
Kad smo krenuli, naša dotadašnja komšinica Rosa stajala je na balkonu i pušila. Idući putem vidjeli smo da su naše komšije otišli. Kad smo stigli do ulaza u školsko dvorište, otac je otišao u školu pred kojom su stajali zlikovci naoružani do zuba. Pred trgovinom je stajala jedna grupa žena iz obližnjih kuća.
Stojeći tako od straha mati Nese Avdić pala je u nesvijest, žene su je dizale i umivale kišnicom koja je stajala u lokvi. Zvale su našeg dotadašnjeg bolničara Milu u pomoć, ali je on jednako stajao pred Mirkovom kućom hvaleći se kako je našao dobre lijekove kod Botonjić Vehbije i govorio kako mu one neće više trebati. Dragan, sin od Rose, i vozač Ranko proveli su Mujezinović Smajila i Lugara iz Domazeta putem prema Mešanima. Naša učiteljica Beba je sa ponosom sazivala na čaj svoje četnike praveći se da nas i ne vidi.
Tako je došlo i podne. Došla su 2-3 četnika koje sam znala iz viđenja, a sve sam poznavala samo se imena ne sjećam jer su oni bili naši nastavnici, očevi naših školskih drugova, i rekli su nam da će nas pustiti kući pod uslovom da ne razgledamo okolo i ne gledamo kroz prozore. Krenuvši kući ispred škole sam vidjela kako se jagme i pale džamijsku zastavu.
Kroz prozore su se vidjele pune učionice naših ljudi. Ja mama i sestre otišle smo kod komšinice Mide, gdje smo se zatvorili u kuću. Nije prošlo ni pola sata kad su počeli da se čuju jaki pucnji. Odmah sam rekla – pobiše ih. Ubrzo su počele da gore kuće u Čehićima, plamen vatre i dim su zastrli cijele Čehiće. Kad je pucnjava malo zastala, mama i Hida su prešle u Dursinu kuću da čuju šta priča Smajila Avdića Fikret, i on je bio u školi, ali su ga pustili zato što je bio maloljetan. Ja i sestra smo ostale u Hidinoj kući sa njenom snahom. Njihov pas je neprestano lajao pa mi Dilfa reče da ga zagalamim. Kad sam pošla napolje, ispred kuće, kako su stajala drva složena u metrićima, vidjela sam zastrašenog čovjeka kako leži sav prljav od krvi i blata. Kako ga nisam dobro poznavala, prvo sam se izgubila od straha, on me je tiho pitao ima li vojske okolo. Pošto se nisu vidjeli, on je nabrzinu utrčao u kuću. Bio je to Husejin Čajić koji je preživio ovaj zločin. Čovjek se sav tresao od straha, u tom su došle mama, Hida i Minka, dale su mu jednu haljinu i maramu u kojoj je on pobjegao u kuruze.
Bilo je već kasno poslijepodne, mi smo prešle u Dursinu kuću da budemo s njima. Nedugo zatim je došao jedan četnik.
Bio je pijan i tražio je još alkohola da bi i dalje pio i natjeravao je i Fikreta da pije s njim. On je ustvari, po mom mišljenju, bio zadužen da pazi da neko ne bi gledao zločin koji oni čine.
Predveče mama i Hida su otišle da namire krave koje su rikale cijeli dan jer im niko nije ulazio, kad su se vratile sa strahom su pričale da je i Edo Domazet pobjegao i da su ga vidjele. Nakon nekoliko trenutaka na vratima su se našli jedan četnik po imenu Saša, bio je, čini mi se, iz Ramića i Mersiha. On ju je uzeo da idu sakupljati narod u kuću Čehić Ale.
Svi smo otišli u kuću Alinu, tamo je već bilo žena i djece iz okoline. Sjedili smo tako uz svijeće u kuhinji. Taj isti Saša i neki Stevo su sjeli na stolice i pričali kao gdje se vode jake borbe i gdje je koliko Srba nastradalo od naših Bošnjaka. Sjedeći tako u tišini mogli smo samo čuti pijesak na putu kojim su oni hodali.
U zoru su se počeli čuti zvukovi nekih kamionaiI bagera. Zvukovi su bili jaki i čuli su se negdje do 9 sati ujutro. Kada je ta buka prestala, došli su Rosa i Dragan da navodno vide jesmo li dobro. Govorili su da ništa ne znaju šta se dešavalo. Kad su ovi otišli, došle su Rasma i njene kćeri. Rasma je pričala kako su joj ubili na stepenicama zeta. Govorile su da su putevi uzrovati i da po cesti ima krvi.
Mi ni tada nismo slutili šta se desilo sve dok Šaćira i još par žena nisu pošle da namiruju blago. Pred kućom Čehić Sulejmana vidjele su par ljudi ubijenih, a to su bili Vehbija Botonjić, Bego Jašarević i njegov sin i još neki kojima se ne sjećam imena.
Preko ceste nisu smjele, bojale su se. Tek poslije podne su otišle do škole u kojoj su se nalazili dokumenti i neke lične stvarčice. Tad su već bili odvezli ove ispred Sulejmanove kuće. Govorile su čije su sve dokumente našle i kako su vidjele da je škola puna krvavih tragova.
Krvava je takođe bila i cesta kao i školsko dvorište. Po putu i njivama su se vidjeli tragovi kako su vukli beživotna tijela.
Vidjele su da se tu desio veliki zločin, ali su se nadale da je bilo ko preživio.
Koga god bi pitali zna li šta o njima svi su se pravili da ne znaju ništa. Rosa i Dragan su se pravili da nemaju pojma šta se desilo.
Nekada bi Rosa govorila da su negdje u logoru i da će se uskoro javiti. Vico je dolazio raditi u školi, jednom nam je donio meda, a u stvarnosti je došao da vidi krave i koliko žita imamo da bi to kasnije otjerao. Sjedio je tad u našoj primaćoj sobi kad su ga žene počele ispitivati šta se desilo i gdje su naši on je počeo da plače i da se pravda da ništa ne zna. Tada me on upita: Amra, ko je to radio, ti ideš u školu, znaš više svijeta, je li ko poznat bio? Mene je to toliko pogodilo jer sam i njega vidjela mada se stalno krio za dom, onda sam mu samo rekla kako su bili i oni koji pitaju. U tom momentu se on digao i otišao i nije dolazio dok nije dovezao da pokupi stvari kad smo mi okastili krenuti od kuće kako bi mu dole bili bliže.
Vrijeme je tako prolazilo i mi smo počeli da se krećemo, počeli su tako da pronalaze ljude koje su četnici zaboravili po njivama, bili su to kovač I njegov sin, još jedan je ležao u bašti Latifa Čehića.
U Hamde Čehića našli smo sedmero, koje smo prekrili sa malo zemlje i bujadi. Dani su prolazili, a mi smo živjeli u neizvjesnosti, nismo znali jesu li naši živi ili su ubijeni, mada smo se nadali da su živi. Živjeli smo u strahu jer su četnici stalno bili tu. Nisu nas dolazili napadati. Jedan dan su pokušavali da dignu našu džamiju, ali im nije uspjelo pa su naveče ponovili i digli džamiju.
Noći smo provodili u strahu, od 7 sati počinjao je policijski čas pa smo se morali zatvarati u kuću, spavali smo u kući Avdić Šećire.
Sebi smo osposobili neki radio koji smo prikopčali na akumulator pa smo tako naveče tiho slušali vijesti. Rosa je sebi uzela toliku slobodu, svaki dan je dolazila da jede ono malo hrane što je bilo jer mnogi nisu imali bijelog brašna pa su jeli kuruzovo.
Jedan dan je došla da naredi meni i mojoj sestri Ameli da idemo s njom da joj uradimo neke stvari. Ja sam morala da joj čistim potkrovlje koje godinama nije čistila, pripremala je to za neke četnike.
Moja sestra Amela je morala da kupa njenu kravu koju je ne znam od koga nabavila jer nikad prije nije imala kravu.
Moja mama je krila od nas da se na našoj štali krije naš rođak Ismet Zukanović, jedan dan nam je rekla da mu nosi hranu u kanti kad ide da muze kravu. Bilo nas je strah, bojali smo se za njega.
Jedno veče četnici su jako pucali oko naše štale, jako smo se bojali za njega.
Sutradan ga mama nije našla u štali. Dani su prolazili a Ičko se nije javljao. Jedan dan mama je otišla u Sanicu da nas prijavi u školu jer smo mislili da nećemo nigdje ići.
Kad sam pošla u komšijsku kuću, čula sam kako me neko zove iz rijeke. Sledila sam se od straha iako je bilo jako vrućo. Kad sam pogledala, vidjela sama da je to Ismet. Tražio je vode i šta da jede, iznijela sam mu vodu, kruha i sira, rekao je da je bio u bari u potoku gdje se prekrio izraslom travom. Tako smo jedan dan čuli da narod organizovano odlazi, ali su za to bili potrebni mnogobrojni papiri. Mama je odlučila da i mi krenemo. Ismeta je odvela komšinica Rufada u Ključ. Dragan ga je vidio i bio je zaprepašten, govorio je otkud Ičko i kako dobro izgleda. Rosa je nagovarala mamu da ostanemo, međutim, mama je odlučila da idemo. Otišli smo u Ključ kod strica Fadila, gdje smo ostali dok naš konvoj nije krenuo.
Tako smo pošli po bijelom svijetu da tražimo mjesto gdje ćemo moći da živimo u miru.
Teško je bilo doći do tog mira, ne zna se šta je teže – ostati kod kuće i strahovati od četnika ili u svijetu biti izbjeglica.
Dani su prolazili, odgovor na naše pitanje gdje su naši nismo dobili. Sve do jednog dana kada je moj stric javio da je pronađena grobnica na Laništu i C. zemlji. Jedno veče mi je javio da su pronašli i naše i da trebaju da krenu na dženazu. Najteže mi je bilo prenijeti to mojima, bio je sa mnom Hiki iz Sane, koji nam je u tom teškom trenutku pomogao.
Mama i komšinica Abida su išle na dženazu, a ja sam ostala sa sestrama i Abidinom djecom.
Iz Bosne su nam donijele najcrnji poklon, bila je to kaseta dženaze naših očeva i tad se naša priča završava.
stav.ba