Ako dublje proučimo Bibliju, otkrit ćemo da i hrišćani imaju obavezu obavljanja molitve na sličan način kao muslimani.
U Starom Zavjetu, Mojsiju i Aronu naređuje se da se ritualno očiste prije molitve, što je sličan koncept abdestu u islamu. Ova praksa obrednog pranja ističe važnost čistoće prije obavljanja svetih dužnosti.
Sedžda, odnosno padanje ničice, također je prisutna u Bibliji. U knjizi Postanka, 17:3, spominje se kako je Abraham pao ničice u molitvi. Ovaj čin izražava duboku poniznost i predanost Bogu.
Mojsije i Aron, dva velika proroka, činili su sedždu kao dio svoje molitve, što je dokumentovano u knjizi Brojevi, 20:6. Jošua, još jedan biblijski prorok, također je padao ničice i molio se Bogu, što je opisano u knjizi Jošua, 5:14.
U Novom Zavjetu, u Evanđelju po Mateju, u 27. poglavlju, spominje se kako je Isus padao ničice i molio se Bogu. Ovaj prizor jasno pokazuje da je činjenje sedžde bilo uobičajeno među prorocima i u hrišćanskoj tradiciji.
Dr. Zakir Naik, poznati islamski učenjak, često ističe da svi poslanici spomenuti u Bibliji prakticiraju molitvu. Ovo uključuje ritualno pranje i činjenje sedžde, što su ključni elementi namaza u islamu.
Namaz, ili molitva, nije samo islamski koncept. Kroz proučavanje Biblije, možemo vidjeti da su slične prakse postojale i u drugim abrahamskim religijama. Ova zajednička praksa molitve povezuje različite religijske tradicije i ističe univerzalnu potrebu za duhovnom komunikacijom s Bogom.
Činjenica da su Mojsije, Aron, Jošua i Isus prakticirali molitvu na način koji uključuje padanje ničice, pokazuje duboku povezanost između abrahamskih religija. Ove prakse naglašavaju važnost poniznosti i čistoće u obožavanju Boga.
U zaključku, proučavanje Biblije otkriva da je molitva zajednička praksa među prorocima svih abrahamskih religija. Korištenje ritualnog pranja i činjenje sedžde nisu samo islamski običaji, već su duboko ukorijenjeni u religijskim praksama i tradicijama koje su postojale stoljećima prije islama. Ove zajedničke prakse služe kao most između različitih vjera, pokazujući kako su osnovni principi obožavanja Boga univerzalni i bezvremenski.
Dr. Zakir Naikova analiza Biblije i Kur’ana ističe sličnosti između islamske i hrišćanske prakse molitve, podsjećajući nas na zajedničke korijene i vrijednosti koje dijelimo. Ova spoznaja može pomoći u izgradnji međureligijskog razumijevanja i poštovanja, promovišući mir i harmoniju među različitim religijskim zajednicama.