Učio sam neki dan rukju jednom nemuslimanu, pa želim sa vama podijeliti njegovu priču. On ima i vodi firmu koja se bavi kućnom njegom teško bolesnih ljudi, pa je njemu pripalo da se brine o teško bolesnom, nakon auto udesa nepokretnom, dvadesettrogodišnjem mladiću, inače Turčinu. Pored ustaljene njege, govori mi on, zamolila ga nana od mladića, da ga svaki put pred spavanje namaže sa mirišljavom vodom od jasmina u koju je nana usula zehru miska i na sve to “naučila” Jasin i kratka sureta i pokoju dovu, “da joj d’jete” ozdravi…
Govori ovaj nemusliman dalje, kako mu je to s početka bilo dosadno i “gonilo” ga na zijevanje nekoliko prvih dana i bilo mu “muka u želudcu”, da bi nakon jedne hefte postao opušten i smireno bi zaspao u fotelji, skoro se ne budeći po svu noć, a nana bi za svoje unuče učila iz Kur’ana Jasine i Jasine… Nakon dva mjeseca, kaže mi, osjećao sam se “kao nov” i znao sam da je to imalo veze sa naninim učenjem i mirisnom vodom, s kojom ne bih potrao samo bolesnog mladića, već i svoje ruke, lice i vrat.
Konačno, postao je znatiželjan šta je to Jasin i Kur’an i pretraživao po internetu o tome i raspitivao se kod radnih kolega muslimana! Neko od njih mu je preporučio mene i da mu proučim rukju. Nakon jedne rukje nije imao posebne reakcije pa sam mu, u daljem dijalogu, rekao da mu je nana išćerala džine iz njega i da razmisli o Islamu koji ne treba njega, već on Islam!
hfz. Fuad Abdullah Seferagić
