Danas, kada se obilježava još jedna tužna godišnjica nad ubijenim Bošnjacima sa područja Bratunca, Sinanović je za Preporod.info govorila o tragediji svoje porodice, kojoj je poubijano 23 člana familije.
Na pitanje kako proživljava svakodnevno podsjećanje na ratne traume, kaže da ona, kao i sve majke, neće posustati da se bore za istinu koja se danas dovodi u pitanje.
– Na početku rata 1992. godine izgubila sam šest najbližih iz porodice i ostale nakon genocida u Srebrenici, ukupno 23 člana moje familije. Nama preživjelim žrtvama Allah dž.š. daje snagu da izdržimo i nećemo posustati i odustati dok smo živi i dok se i posljednja nestala osoba ne pronađe i svi ratni zločinci budu kažnjeni za zlodjela – kazala je Sinanović.
Upitana kakva su joj očekivanja kada je riječ o Rezoluciji o Srebrenici, kaže vrlo jasno: “Ja neću ni da razmišljam da neće biti usvojena”.
– Sa velikom radošću očekujemo 15. maj da se u UN donese i usvoji Rezolucija za Srebrenicu, koja nama porodicama znači puno. Jer, onda će se 11.juli obilježavati u čitavom svijetu, neće biti negiranja genocida. Konačno će se u obrazovnom sistemu učiti šta se desilo Bošnjacima, ko je zločinac a ko žrtva – kazala je Sinanović.
Prisjetila se i svog života u Bratuncu, gradu u kojem će danas Savez logoraša u BiH sa članicama i Medžlisom Islamske zajednice Bratunac obilježiti 31. godišnjicu formiranja logora i genocida počinjenog nad logorašima Bratunca i okoline kompleksnom manifestacijom prvo ispred bivšeg logora „Stadion“, a zatim i u dvorani Osnovne škole Branko Radičević, te polaganjem cvijeća u rijeku Drinu sa Ljubovijskog mosta, za sve žrtve terora ove šire podrinjske regije.
Prvi logor kroz koji je prošlo preko 3.000 logoraša je bio stadion lokalnog fudbalskog kluba iz Bratunca, da bi onda oko 700 logoraša narednih dana bilo odvojeno u fiskulturnu dvoranu tadašnje Osnovne škole Vuk Karadžić i izloženo raznim torturama i ubijanju. Iz te dvorane oko 200 logoraša je ubijeno i ukopano u preko 70 masovnih grobnica u okruženju, zajedno sa žrtvama iz srebreničkog genocida, područja Vlasenice, Višegrada, Foče, Milića i okoline.
Podaci pokazuju da je na gradskom stadionu pod otvorenim nebom čak bilo i 10.000 zarobljenih. U Bratuncu ubijane su cijele porodice, a mnoge žrtve, na žalost, još nisu pronađene.
– Rođena sam u Bratuncu ali sam prije rata živjela u mjestu Bjelovac, nadomak grada, gdje sam bila udata. Moj posljednji prijeratni dan u Bratuncu bio je 11. maj ’92. godine. Krenula sam da obiđem roditelje u gradu. Dočekala me je zatvorena kapija i spuštene roletne na prozorima. U avliji sam zatekla beživotno tijelo mog amidže Zekira Gušića. Od majke saznajem da su moj otac, brat, amidža i zet još 9. maja odvedeni u salu Osnovne škole Vuk Karadžić. Amidžu su vratili da im preda ključeve od svog automobila i tu su ga ubili. Moja majka je išla u sjedište tzv Kriznog štaba da vidi jesu li li joj živi muž i sin jedinac i kako bi dobila potvrdu da može ukopati ubijenog djevera. Njegov brat, a moj drugi amidža Šukrija Gušić je bio prva žrtva u Bratuncu. Ubijen je 18. aprila ’92. godine. Njegov sin je 9. aprila strijeljan pred džamijom u Glogovoj – priča za Preporod.info Sinanović.
Šuhra se toga dana vratila u sedam kilometara udaljeni Bjelovac odakle je sa mužem, njegovim ocem i dvoje male djece prebjegla u selo Poloznik. Tamo su bili do 2. juna 1992. godine, kada zbog sopstvene sigurnosti moraju preko brda i šume otići u Srebrenicu. Preživjeli su golgotu opkoljene Srebrenice, glad, žeđ, svakodnevna granatiranja i pad grada. Taj 11. juli 1995. godine je bio poslednji dan kada je vidjele svoje najmilije na okupu.
– Moj muž, koji je tada imao 32 godine, kreće u proboj ka Tuzli kroz šumu. Ja sa dvoje djece i svekrom odlazim u Potočare. Moja kćerka Amina nije ni zapamtila oca, dok ga se sin malo sjeća. U Potočarima sam svekra Rahmana propustila da se prvi penje ljestvama na kamion sa ceradom kojim su nas transportovali, kako bi pomogao mojoj djeci da se popnu. Međutim njega je za ruksak koji je imao na leđima povukao čovjek u plavom mantilu rekavši: Ti stari dođi ovamo. Odveo ga je iza kamiona i više ga nikada nismo vidjeli. Žene i djeca iz Srebrenice su kamionima i autobusima deportovana prema Kladnju i Tuzli – priča Sinanović.
Dodaje da po dolasku na slobodnu teritoriju na Dubrave kod Tuzle saznaje od nekih žena koje su deportovane autobusima da su njenog muža vidjele sa rukama podignutim na potiljak u selu Kravica. Ispostavilo se kasnije da je i on među 1.300 ubijenih Bošnjaka u hangaru Zemljoradničke zadruge Kravica. Na identifikaciji, nakon ekshumacije, pokazalo se da mu je glava bila smrskana.
U odnosu na prijeratni broj, malo Bošnjaka danas živi u Bratuncu. Većina ih živi u Federaciji BiH ili dijaspori i u rodni grad dođu rijetko ili samo u vrijeme obilježavanja godišnjica stradanja. Prema popisu stanovništva 1991, Opština Bratunac bila je naseljena pretežno muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom, jer se tako izjašnjavalo 21 535 ili 64,1 posto građana. Srba je bilo 11 475 ili 34,1 posto, Hrvata 569 ili 1,7 posto, a ostalih 40 ili 0,1 posto.
Bratunac je 17. aprila 1992. godine okupirala tadašnja JNA i paravojne jedinice iz Srbije. Svi Bošnjaci iz opštinske administracije, policije i javnih preduzeća i ustanova su protjerani, a vlast su preuzeli Srbi i Srpska demokratska stranka (SDS). Oni su privođeni, mučeni, a neki i ubijeni.
